Josip Pejaković: Bila jednom jednom zemlja | Mixer portal

Josip Pejaković: Bila jednom jednom zemlja

Rezultat slika za josip pejaković

 

DA JE SVAKI ČOVJEK U OVOM RATU SPASIO SAMO PO JEDNOJ ČOVJEKA, DA JE SAMO JEDNOM DJETETU PRUŽIO RUKU I SKINUO DJEČIJU SUZU – OVO BI BILA ZEMLJA DOBRIH LJUDI

Jednom prilikom sam rekao da je Bosna evropski san o nemogućem. Kažem evropski jer, naravno, ne mogu reći da je azijski ili američki. Bosna se još uvijek nalazi u Evropi mada sve što se u njoj i oko nje dešava Bosnu sve više i više udaljava od Evrope. Ona je kao jedno dugme koje je ovog trenutka samo prišiveno uz Evropu.

Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno dvadesetak aerodroma, velikih aerodroma na koje su mogli slijetati najveći avioni. Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno ogromno, prekrasno, možda i najljepše more na svijetu. Jadransko more. Živio sam i slavu stekao u zemlji koja je obilovala, kao ni jedna druga na svijetu, razlikama, koje su se tako fino prožimale. Bar sam ja takav utisak imao. Rodio sam se u zemlji koja je imala stotine jezera. Nisam uspio sve ni da ih otkrijem. To su ona jezera u kojima žive i dan danas neke vrste koje ne žive nigdje drugdje na svijetu. Rodio sam se u jednoj ekološki izvanrednoj zemlji u kojoj su, valjda to tako biva, živili neki ljudi koji je nisu bili zavrijedili.

U njoj su živili ljudi koji su tu došli odnekud, kako ja često govorim – niotkud. To su bila ta uglavnom divlja plemena koja su bježeći od kazne, giljotina i vješala bježala u brda. Ta plemena su se tu nastanila i stvorila neke svoje katune i tvrđave. Dugo vremena te utvrde, mada su bile organizovane u nekom unutrašnjem smislu, nisu imale ni svoja imena, nego tako, šest-sedam kuća se nazivalo po najmoćnijem koji je imao najviše novca, zlata ili stoke. Ti stari Slaveni, koji su nastanili ove prostore, već tada su imali velike probleme. Nisu bili ni došli na ove prostore a već su se među njima stvarale frakcije. Mogu slobodno tvrditi da su to bile preteče današnjih Srba i Hrvata. Oni su se već usput tukli jer su time, smanjujući broj onog drugoga, imali mogućnost da osvoje veći dio zemlje za sebe. Tako je to bilo od njihovog dolaska na ove prostore, a sve što se dešavalo kasnije, svakih deset, pedeset, sto ili više godina eskaliralo je u sve veće i veće sukobe oko tog nesretnog većeg parčeta zemlje i ostvarivanja na njemu veće vlasti. Poslije dugog niza godina neće to biti samo Srbi i Hrvati, tu će se nastaniti i drugi, većinom kriminalci i razbojnici. Onda će doći neki misionari, takođe odnekud, koji će pokušavati te besprizornike civilizirati. Bili su to i vjerski poslanici koji su to radili sa više ili manje uspjeha.

Kada se stvorila ta neka geopolitička teritorija, slavenska ili sveslavenska, onda su tadašnje već formirane velike imperije pokazale apetit prema tim novonastalim geopolitičkim teritorijama. Te imperije, počev od Rimske, Otomanske pa, konačno, do Austrougarske povremeno su zauzimale te teritorije i tom prilikom stanovništvu nametale dio svoje civilizacije. Oni su donosili i svoju kulturu i promjenu nacionalnog, odnosno vjerskog korpusa i ovaj prostor je postajao sve zanimljiviji u svojoj šarolikosti. I taj srednji vijek, a i ono doba prije srednjeg vijeka, suštinski se nisu razlikovali od ovog novog doba. Postojali su potpuno isti problemi, samo je bilo pitanje da li će tim prostorima nadvladati negativna ili pozitivna energija.

Namjerno sam napravio ovo poniranje u prošlost, na sebi svojstven način, da bi prije svega bez puno zablude ili zabune znali ko smo i šta smo.

NAŠA ISTORIJA JE, NAŽALOST, VANDALISTIČKA

Ja znam da će ovo ostati zapisano i baš zato želim da se suprotstavim svim onim mediokritetima, pogotovo istoričarima, koji pokušavaju, svako iz svog opredjeljenja koje je većinom dnevnopolitičko, dati određene ocjene o istoriji. Naša istorija je, nažalost, vandalistička. Ona nam se cijela pretvorila u to kad je ko kome žezlo na glavu nabio, kad je ko koga na kolac nabio, koliko je ljudi pobijeno u Mohačkoj bici, na Solunu, na Krimu, u utvrdama prema Sloveniji, u Blajburgu… Koji su to ljudi stradali u Prvom, Drugom, i svim ratovima koji su se dešavali prije ta dva najpoznatija i, nažalost, u ovom internom, samo našem, Trećem svjetskom ratu, besmislenom do kraja. Ratu oko ničega. Ništa u tome nema dobra.

Da bi tragedija bila veća, sve te generacije koje su se iz pepela dizale poslije tih ratova bile su kasnije, od istih tih istoričara i profesora istorije, terorisane time da moraju znati ko je, naprimjer, hajduk Veljko, ko je hajduk Stanko, ko je Sava Kovačević… Mi smo u mom gradu učili da su hajduk Veljko i hajduk Stanko dobri ljudi koji su otimali bogatima i davali siromašnima. Kakvo je to dobro presresti nekoga, možda i ubiti, uzeti mu novac a onda, patetično, dio tog ukradenog novca dijeliti sirotinji da bi kod tog istog naroda stvarao mit o sebi kao dobrom čovjeku.

Taj isti narod bi morao znati da onaj ko se bavi hajdučijom, ko se dakle odrekao svih kanona civilizacijskog svijeta, da on ugrožava život nekog oca koji ima svoju djecu i ne mora ako je bogat biti i nepošten. Kod nas, kod naroda koji su uglavnom fukare, stvorila se svijest da onaj ko ima mora po pravilu biti lopov a onaj ko nema, po pravilu, biti pošten. U takvom jednom ambijentu je jako teško biti i jedno i drugo. Teško je biti lopov, a još je teže biti pošten. Ta dva pojma se prožimaju jednako kao dobar i loš čovjek. Sve je ovdje kod nas blizu. Nikakva distanca ne postoji između dobrog i lošeg djela. Ne mogu da shvatim da su doktori nauka – a oni su dominantna savjest ovih prostora – u ovom ratu bili i vojskovođe i osnivači logora u kojima su ljudi zatvarani samo zato što su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci – Muslimani. Ne mogu da shvatim da ti doktori nauka nikada nisu bili dobri. Šta se u toj dobroti desilo da se sve to okrenulo na zlo? To je upravo dokaz moje teze da je ovdje kod nas sve tako blizu. I, interesantno, mi smo to voljeli. Mi smo voljeli da se dodirujemo. Da smo blizu. I kad smo kolo igrali mi smo se držali za ruke. Kad smo se gurali na željezničkoj stanici i psovali jedni drugima, gurali smo se zato što smo htjeli da budemo blizu, mada bi se normalnim evropskim stajanjem u redu brže ušlo u voz. Mi to nismo htjeli. Htjeli smo jedni preko drugih. Htjeli smo da jašemo jedni drugima po leđima. I dok smo se tako gurali, psovali smo i državu i predsjednika i predsjedništvo. Da ne bi bilo zabune, godilo je to i predsjednicima jer su oni sve i organizovali da tako bude. Sve je to bila jedna loše organizovana pozorišna predstava sa lošim pozorišnim glumcima i još lošijim režiserima.

To je ono što bi bilo bitno reći za predgovor jedne ovakve knjige. Još je bitnije da to kažem ja. Nije ovo rekao ni jedan od onih tekućih “mislilaca” svih ovih ratnih godina. Ovo je rekao čovjek koji je definitivno sa ovim prostorom raskrstio. Koji nije digao ruke od njega već raskrstio. Respektujem sve ono što sam napisao prije svega ovoga, od 1974. godine, od “On meni nema Bosne” pa do monodrame “Država” napisane 1994. godine u jednom užasnom ratu. Od te godine sebe mogu posmatrati kao čovjeka koji živi na jednom prostoru potpuno oslobođen patetike, prostoru u kome su prisutni neki prolazni ljudi, kao na nekoj velikoj željezničkoj stanici. Svi su se oni ispozdravljali i samo čekaju da voz krene. A voza nikako. Tračnice su obrasle u travu, rastinje je počelo da raste, a voza nema. To je danas Bosna. Ja sam je uvijek posmatrao kao dio nečeg većeg. Kao dio te nesretne zemlje Jugoslavije, koja se raspala i koje više nema. Za mene, moju djecu, moju porodicu i moje prijatelje vrlo sretne zemlje. To sad neki zovu jugonostalgijom. Neka zovu. Ja se u svojoj pedesetoj godini, u tom smislu, ne mogu promijeniti. Ne!

SVI SU “ONI” ZAJEDNO PUCALI U ZAJEDNIŠTVO

U ovoj Bosni rat se nije vodio protiv Bošnjaka – Muslimana, rat se nije vodio ni protiv Hrvata, nije se vodio ni protiv Srba. Nije se vodio ni protiv jednog naroda. Ovdje su se “ONI”, svojim privatnim, poluprivatnim i oficijelnim, stranačkim vojskama borili protiv prošlosti koja se zove ZAJEDNIŠTVO. Pedeset godina bi mir kao nigdje u svijetu. Bi mir i zadovoljstvo. Bi neka socijalna pravda. Bi neka jako cijenjena zemlja. Cijenjena i u svijetu. Nošen tim iskustvom, apsolutno protiv svoje volje, potpuno nespreman uđoh u rat. Ali ne sa tezom, kao što su to izjavile neke moje kolege po Beogradu, Zagrebu, Pragu, Londonu… da ovo nije bio njihov rat. Ne postoji ni jedan čovjek na svijetu koji je bar deset minuta ovdje živio a da u ovom ratu nije učestvovao.

Posljednji zagrljaj, bratski zagrljaj, istinski, iskren, onako nenajavljen osjetio sam 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, od Radeta Šerbedžije, kada smo zajednički pjevali pjesmu: “Neću da pucam u druga svog” pred Skupštinom Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira što mi nismo htjeli da pucamo na nas su pucali sa hotela Holiday Inn. Naravno, nisu pucali na mene i Radeta, pucali su na ZAJEDNIŠTVO. Pucali su u nešto što je za sve njih bila najveća opasnost. I to “ONI” koji će me vrlo brzo proglasiti ratnim zločincem, ustašom koji kolje Srbe u Centralnom zatvoru u Sarajevu, oni koji će me proglasiti izdajnikom hrvatskog naroda i oni, Bošnjaci-Muslimani, koji će me proglasiti lopovom. To se samo smjenjivalo.

Svi su “ONI” pucali zajedno svih ovih godina dok nisu po svijetu rastjerali prvo one iz mješovitih brakova jer su oni najviše na cijeni u Americi, Novom Zelandu, Kanadi… Onda su, naravno, rastjerali i one Srbe, Hrvate i Bošnjake – Muslimane, većinom one pismenije. Tako su Amerikanci, Novozelanđani i Kanađani dobili najbolje kadrove. I još nešto. Uz te najbolje kadrove dobili su i vrlo darovitu, građanski potpuno nastrojenu djecu, evropeiziranu, kompjuterski potpuno pismenu. Ta su djeca danas najbolja na svim koledžima. A ko je ostao ovdje? Ostali su oni koji su morali ostati ili oni koji su jednostavno izabrali da ugase svjetlo. Ja sam jedan od tih.

Ono što je istina o meni je da sam već te 1992. godine užasno želio da pomognem nekim ljudima. Mislio sam: šta da se to sada dešava meni, tamo, na drugoj strani? Naravno da bih i ja, da sam u takvoj situaciji, od njih očekivao pomoć. Ja sam znao da na brdima oko Sarajeva nisu Kinezi, već Srbi. Isto tako sam znao da je dosta Srba koji su se zadesili u Sarajevu iz koga nisu mogli, ili nisu htjeli izaći. Bili su Srbi, ali nisu, što kaže naš narod, ni luk jeli ni luk mirisali. Zbog situacije oko Sarajeva i dolaska velikog broja izbjeglica koje su doživile tragediju, došlo je do strahovitog pritiska na te Srbe koji su ostali u Sarajevu i ni za što nisu bili krivi. Bio je to period od maja do negdje oktobra mjeseca 1992. godine. To su bila najteža vremena ne samo u Sarajevu već i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pogotovo za manjinske narode. A izlaskom onih Srba koji su otišli, Srbi su u Sarajevu postali manjinski narod.

Ja nisam išao daleko. Znao sam da su među umjetnicima, a pogotovo glumcima u sarajevskom Narodnom pozorištu i Kamernom teatru 55, uglavnom Srbi. Zato sam osnovao Štab za zaštitu kulturnih dobara, institucija i, ono što je najvažnije – ljudi koji rade u tim institucijama. Ta zaštita ljudi je bila važnija od svih tih institucija. Moram priznati da sam u tome imao veliku podršku tadašnjeg vojnog i policijskog, legitimnog, profesionalnog, prijeratnog sastava. Tako sam uspio nekako amortizovati probleme sa kojima su se suočile moje kolege glumci. Nisam u tome bio usamljen. Bilo je dosta ljudi koji su o tome vodili računa. Ja od toga nisam htio praviti veliku halabuku. To se kasnije pokazalo kao vrlo produktivno. Sve sam to radio u jednoj apsolutnoj, strateškoj šutnji, koja je rezultirala time da niko nije ni znao šta ja ustvari radim. Jednostavno, smatrao sam da je to moja dužnost i nikome o tome nisam polagao račune.

Sarajevo je veliki grad i tu su odmah na početku rata došli razni posmatrači, stranci, i nije se tako jednostavno moglo sa onima druge nacije, kao što se dešavalo u Foči, Tarčinu ili Mostaru. Pošto sam ja radio neke stvari od izuzetnog značaja za ovaj kulturni prostor, koje prevazilaze granice zemlje, počeo sam odmah sarađivati sa nekim ljudima iz UNESCO-a i drugih organizacija. Opominjao sam i alarmirao. Dok je bila televizija, pozivao sam svoje kolege da zaštite kulturno blago ovih prostora. Naravno, ja tada nisam baš puno mislio na mostove, muzeje… Ja sam prevashodno mislio na ljude koji u njima rade. Zašto uvijek kao svjedok mora ostati kamenje, a ljudi obično plate glavom. Ne vrijedi ni jedan most ni jedna crkva ni jedna džamija jednog običnog ljudskog života. Ako je Bog stvorio čovjeka znam sigurno da nije stvorio ni jednu crkvu i ni jednu džamiju. Njih su napravili ljudi. Za sebe. Nažalost, te su tvorevine često bile vrlo značajne institucije u nekim ratovima, a pogotovo u ovom našem. Ponekad su bile značajnije i od parlamenta. U njima su se donosile krupne odluke. Sve su manje bile mjesta u kojima se poteže Biblija, Sveto pismo ili Kur’an časni.

Mnogi sprovodi, pogrebi ili dženaze izgubili su smisao i dostojanstvo jer su se na njima često čuli poklici i pozivi na osvetu. Interesantno, uvijek su to radili oni ljudi kojima se ništa ružno nije dogodilo u ovom ratu. Kojima niko nije poginuo, kojima niko nije stradao. Oni su bili poput dresera lavova u cirkusu. Znate ono kad lavovi baš neće jedan na drugoga a dreser ga udari sa korbačem. Tako se sijala mržnja da bi onaj sljedeći sukob kao rezultat imao puno više sahrana, pogreba i dženaza. I tako sve vrijeme rata. A na kraju – NIŠTA. Niti je ko poražen niti je ko pobijedio. Ovdje je na kraju bilo jedno veliko ništa. To ja mogu reći jer sam sve to gledao uživo, sve vrijeme rata.

Priču od devedeset druge do devedeset pete godine mogu pričati samo ljudi koji su bili ovdje. Ne želim kapitalizirati to što pričam. Želim samo spriječiti ove mediokritete da sada meni i ovakvima kao ja, došavši iz logističkih centara, određuju legitimitet, prisustvo i radni staž. Radni staž koji je tokom rata bio uglavnom kreativna šutnja.

VALJDA ĆE JEDNOGA DANA PROGOVORITI MNOGI KOJIMA SAM POMOGAO

Mnogima sam pomogao u ovom ratu. Valjda će jednog dana mnogi od njih progovoriti, kao što je progovorio Uroš Kravljača, glumac. Kao što je progovorio jedan Nikola Popović, inžinjer, koji je otišao u Beograd. Kao što je progovorila majka Irfana Mensura, glumca. Kao što je progovorila Kaća Doria, glumica. Ali, isto tako, postoji njih na desetine koji šute. Ne znam zašto. Možda oni misle da sam ja morao pomagati. Nisam morao. Ja sam to tako htio. Ne radi njih, nego radi sebe. Bio sam jako sretan kada sam saznao da je sin Ace Štake, sjajnog novinara “Oslobođenja”, našao sebe u Australiji i da će neki njegov sin, ili sin njegovog sina znati da jednim dijelom postoji na ovom svijetu i zbog toga što je njegovog oca, ili djeda, bukvalno iz ralja smrti u Sarajevu izvadio Josip Pejaković. Namjerno pominjem njega jer je najmlađi od svih kojima sam pomogao. U ime ljudskog dostojanstva i istine, sretan sam zbog toga što to zna i njegov otac i njegova majka. To je dovoljno. Da je svaki čovjek u ovom ratu spasio samo po jednog čovjeka, da je samo jednom djetetu pružio ruku i skinuo dječiju suzu, ovo bi bila zemlja dobrih ljudi. Nažalost, to se nije desilo. I zato moja slutnja da bi nam se sve ovo ponovo moglo dogoditi.

Na kraju, želim da ponovim: rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo mnogo aerodroma, u kojoj je bilo možda posljednje ekološki čisto more. More po kojem sada plove teški, prljavi brodovi koji nose veliko smeće svijeta i odlažu u njegove dubine. Njegove otoke će zapljusnuti nafta iz tih ogromnih tankera i brodova koji mu nose zlu kob. Galeb, Dinara, Fruška gora, Drina, Beograd, Zagreb, Ljubljana… kako su se zvali ti naši lijepi, krasni, čisti brodovi postali su olupine, zarobljeni u ime duga u nekim zemljama svijeta ili prodati na licitacijama novokomponovanim, bogatim ljudima sa ovih prostora. Rodio sam se u zemlji u kojoj je bilo na desetine sportsko – rekreacionih centara evropskog i svjetskog glasa. U kojoj je bilo stotine jezera u kojima su se nalazile rijetke vrste ribica. Čak i čovječije. Rodio sam se u zemlji koja je imala na hiljade rijeka i potoka u kojima su se praćakale i pastrmke i lipljani i rakovi. A oni samo žive u čistim vodama.

Danas živim u zemlji koja ima malo aerodroma, koja nema mora i u čijim rijekama ima sve manje pastrmki, lipljana i rakova. Živim u zemlji u kojoj neko valjda mora da ugasi svjetlo da bi ga neko, možda, nekada ponovo upalio. Upaliće ga neko ko će jednoga dana možda na Internetu naći šifru filma i kad ga dešifruje tamo će pisati: BILA JEDNOM JEDNA ZEMLJA.

Piše: Josip Pejajović/protest.ba

Shortlink: