STAV: O ‘upku svijeta i drugim stvarima vezanim za nas | Mixer portal

STAV: O ‘upku svijeta i drugim stvarima vezanim za nas

Rezultat slika za depra

 

Da smo seljačine razbacane po gudurama – znamo! A da bi došli do takve informacije nije nam porebno čitanje krvavih bajki u kojima smo, uglavnom, mi glavni akteri. Dovoljno je da u ruke uzmemo geografski atlas i vidimo tamnim bojama ofarbane nam visinske predjele, gorske prevoje i klance, te ih uporedimo za zelenilom Srednje Evrope, odmah znamo đe živimo, čemu možemo da se nadamo i gdje treba da gonimo. Stručnija literatura od atlasa  nije potrebna. Sve sam go krš i kozje staze, šume striborove i neprohodne prašume u koje noga normalnog čovjeka od pamtivijeka  kročila nije.

Naš krajolik se Božjeg prisustva  odavno odrekao i dao u ilegalu.  Daleko smo iza Božijih tregera. Ne bi u tome bilo ništa  loše kada bi to bili čvrsti tregeri. Ali nisu! Kad se najmanje nadamo treger popusti i ošine nas ravno među rogove. Bune, ustanci, revolucije – vazda nas šibaju po grbači. Tučemo se a da ne znamo ko nas napada, branimo se a da ne znamo od koga.

Začudimo se kad dođemo do spoznaje da se bijemo između sebe, šmrcnemo par puta, izmirimo se, pa opet – udri brate na brata! Čupaj kosu, vuci za uši,  klepaj!  Ko će koga ako ne svoj svoga?! Ima li išta sadržajnije nego se sa bratom tući?!   Ima li milije pljuske nego kad te rođeni ćaća zvizne?! Ima li ljepše kletve nego kada te  rođena majka prokune?! Rod i služi da bi se sa njim srodio, razrodio, pa ponovno zbližavo. Kakvi bi nam životi bili kada bi stalno u slozi i u miru živjeli. Nikakvi, brate rođeni, nikakvi!

Kada dobijemo bitku protivu neprijatelja redovno se dešava da rat izgubimo od samih sebe. Čim tuđina s grbače skinemo domaći ‘ajduci nam se popnu za vrat i tako u krug – ciklično.

Zbog činjenice što svijet nije čuo za nas ne trebamo se ni malo čuditi. Sami smo si krivi. I ono malo što o nama znaše zaboraviše, a  od ono malo znanja što im ostalo jeste to da znaju da o nama ama baš ništa ne znaju. Zapad misli da smo  pokrajina nekakvog egzotičnog carstva, a istok je ubjeđen da smo davno potopljeni kontinent u Sredozemnom moru. U njihovim očima mi smo, dakle, Snorkijevci!

Najgore je što ni prvi a ni ovi drugi nisu odmakeli daleko od istine. Oduvijek smo nekome pripadali, nikada nismo bili svoji, a da ćemo potonuti to više nije nikakva novina.

Da smo kojom srećom  potonuli prije deset godina svijet bi o tom događaju bio obavješten istoga momenta preko nekog od satjelitskih programa, recimo CNN-a. Danas kada tajfuni i cunamiji svakoga dana gutaju po dva-tri grada i  na desetine sela  po vascijelim okeanima vijest da smo potonuli ne bi bila nikakva ekskluziva.

Od pamtivjeka se nalazimo se u Gordijevom čvorištu koji se otpetljati ne da i zato hronično patimo od bijede i tuge južnjačke. Ipak,  to nam ne daje za pravo da bogohulimo (što mi svakako i ne činimo), te ne možemo biti toliko površni pa neprimjetiti da nam je nešto od Boga u amanet ostavljeno.

Ne kaže se uzalud da je blesavom dato onoliko sreće koliko mu je od pameti uzeto, pa tako i mi na svu sreću dobismo par hektara livade i nešto maloga mozga kol'ko da održimo ravnotežu i orjentir da se slučajno ne pogubimo ko ovce na ledini i da znamo barem požnjeti ako ne znamo pojesti ono što smo zasijali.

Vrline nam nisu strane, a maniri usađeni rođenjem nas tjeraju na spremnost za rad, disciplinu i odricanje. Par hektara zemlje koje dobismo na dar od sila nebeskih omogućavaju nam da  možemo posijati nešto sjemena žita i živjeti od svoga rada. Seljački kazano nismo ni mi repa bez korijena i neizlječiva sirotinja.

Naši prinosi nas drže u ubjeđenju  da smo kadri sami sebe i bez ičije pomoći izdržavati. Modernim jezikom rečeno domaće žito nam daje potsticaj da bez ulaganja stranog kapitala u domaće tržište  imamo želje i snage da se odupremo nestašici osnovnih životnih namirnica, odagnamo krizu i prebolimo gladne godine, te da očuvamo integritet pa i suverenitet naše otadžbine. (Uh, ala je ova rečenica dugačka!)

To bi možda i moglo biti istina ali u slučaju da se svako drugo građansko lice odrekne svoje porcije u korist onog trećeg, a treći je ono sumnjivo lice  koje se prehranjuje kupujući paštetu, hljeb i čokoladno mlijeko  novcem iz državne blagajne; skraćeno: jede i jebe nauštrb naroda.

Ali hvala silama nebeskim da naš narod posjeduje šume i livade a ko posjeduje prirodno blago ne može ostati gladan. Evropa nam i nije potrebna dok živimo u svom «božijem carstvu» – nismo mi zalud narod nebeski.

Zemlja nam je plodna da plodnija ne može biti! Sa samo jednim posađenim krompirom ili desetak ubodenih pritki na kojima vise svakojake mahunaste biljke proizvođač postaje bitan faktor domaće ekonomije. Komad voća i povrća posađeno rukom slobodnog seljaštva automatski postaje zlatno zrno hranidbenog lanca našega građanstva. Svaki pokret motike država nam božija perom prati, a svako zrno graha u statistiku tura, glavu kupusa odmjerava po glavi stanovnika, šećernu trsku po glavi šećernih bolesnika i ne može se desiti da  se višak neprimjećeno izmigolji i pripadne onom koji ni prstom mrdnuo nije. Jok! Svako svoj dio dobija po zasluzi – ni po ujaku ni po dajdži, ni po bratstvu niti po jedinstvu. Ko ne radi strahuje od gladi a ko radi ne čini proljeće, to je filosofija domaće mikro i makro ekonomije! Korupcija i nerad u nas nemaju ofena!

Zato naš poljoprivrednik živi kao bubreg u loju. Ne razmišlja o ničemu jer što da misli kada država tu rabotu savjesno obavlja umjesto njega. Nabavlja mu najkvalitetnije sjeme i jeftino đubrivo, obezbjeđuje tehnička sredstva za rad i prvoklasne stručnjake tehnologe. Kada je organizacija na nivou seljakovo je samo da ore i ne brine mnogo. Kopaj, brate, i uživaj – kaže država seljaku jer on je sa njom na Ti.

Poslije napornoga rada njegovo je da ode kući popije čašicu rakije, očijuka pokoju sa komšijom, pogleda špansku sapunicu, pojede zalogaj čorbe, izmasira svoju snajku prije spavanja, eto o čemu seljak treba da brine. Jeste da je u govnima do guše ali to je zbog toga što je naša zemlja bogata prirodnim đubradima.

Kod nas se, naime, đubrad rađaju. Još dok je u jaslicama, čim zakmeči, u nas se zna da li će beba biti seljak, radnik ili đubre.

«Uh, vidi ga koliko kenja na dan» – kažu – «Sigurno će biti veliko đubre!» Ili – «Uh, ala ovaj mali umije da trpi. Sav se zacrvenio al ni piša da izbaci!» Za takve, vele, da će čitavog života ćutati i trpiti.

Zemljoradnik mora da trpi smrad đubreta jer od đubreta zavisi kakvi će prinosi biti naredne godine te koliko će se kretati cijena poljoprivrednih proizvoda. Cijena rada ga ne treba zanimati jer se zna koliko kome sljeduje. Njegovo je svako stoto žižljivo zrno. Ali seljak se ne buni jer je naučio da se izbori sa žižcima a uz to je i veliki patriota. Nije njemu mrsko da ždere žižak ako to u korist otadžbine čini. Što je državna kasa punija njemu je san mirniji.

Zna seljak da sa đubretom treba fino i pažljivo kako bi učinak đubreta bio što efikasniji jer budućnost ove zemlje je u rukama đubreta. Đubrivo našu zemlju vodi naprijed u progres i mi đubretu moramo vjerovati!

Jedan od bitnih faktora za povećanje godišnjih prinosa jesu staklene bašte, takozvani staklenici, koji u tradiciji uzgoja  pojedinih domaćih  poljoprivrednih kultura  imaju značajno mjesto. Najkvalitetniji poljoprivredni proizvodi upravo jesu izdanak naših staklenika.

Ali isto kao što povrće i voće moramo držati u staklenicima kako bi uslov života biljke prilagodili njihovim potrebama za toplotom, svjetlošću, vlagom i slično, isto tako i naša đubrad ima specifične potrebe. Zato smo dužni da svom đubretu udovoljimo te da ga smjestimo na mjesto koje mu i pripada.

Mjesto na kojem đubrivo obitava mora da bude toplo, svijetlo, bez mnogo vlage, prozračno, komforno i s erkondišnom. A da bi se takvi uslovi stekli ono mora da bude u staklu, po mogućnosti neprobojnom – da ne širi smrada! Zato smo mi svoje đubre uselili u najkomforniji staklenik i to etažni na čak 17 spratova.

Pa da se ne kaže kako mi o đubretu ne vodimo računa. Kad već seljak crnčiti mora nek se bar, s Božjom pomoći, đubre baškari.

Autor: Ernest Bučinski

Shortlink: