Stav: Ko to tamo piše? | Mixer portal

Stav: Ko to tamo piše?

Slikovni rezultat za majmun i olovka

 

Stao mi je mozak od gluposti koje se mogu naći po dnevnim listovima i kojekakvim magazinima. Ne mogu da shvatim kako je moguće da postoje ljudi koji izmišljaju te silne glupave tekstove smišljajući za njih još idiotskije naslove. Da li zbog sramežljivosti autora, što pokazuje da ljudskost u njima ipak postoji, nekolicina takvih «materijala» nije čak ni potpisana punim imenom. Kada se i nađe poneki tekstić koji je potpisan, autorovo ime ti ne može značiti ništa, jer radi se o potpunim anonimusima i budaletinama koje nemaju nikakvog životnog iskustva. Ali to im ne smeta da se pozabave životnim temama, a najviše vole turit nos u društvenopolitičku problematiku naše zemlje. To im je valjda baš gušt, da ne kažem merak. E teško zemlji sa takvim punoglavcima!

 

Vjerujem da je i tebi, dragi čitaoče, pun kofer svih tih baljezgarija i da ti se možda zbog toga gadi čak i ovaj moj tekst. To je sasvim prirodna reakcija. I meni se dešava kada pročitam pojedine škrabotine da mi se zgadi život. U tim trenucima dođe mi da više nikada ne zapišem niti jedno slovo, a kamoli neki duži komentar. Ipak, ovaj put moram!

 

Ne bih da spominjem imena tih novina, jer imena nisu važna (imena luda, po trafikama, nalaze se svuda). Ono što razlikuje sva ta štiva jedne od drugih jedino i jesu njihova imena, ali sadržaj je identičan. Kritike prema sadašnjoj garnituri vlastodržaca nema. Takvi novinari kao da su se učlanili u neko udruženje idota, pa zbog interesa grupe moraju da se drže nastavnog palana i programa koji ne trpi nikakvu kritiku postojećeg stanja. Grom i pakao!

 

Ne mogu da shvatim da normalan novinar, koji bi u najmanju ruku trebao da bude savjestan čovjek i građanin, može smisliti ovakve i slične naslove. Recimo: Mile zahtijeva obračun sa kriminalom i korupcijom! Zamisli predsjednik, čovjek koji godinama dupetom glanca kožne fotelje vlasti, zahtjeva od nekoga tamo trećega da se obračuna s korupcijom i kriminalom. Sve konce drži u rukama a proziva neka bezimena lica da se suoče sa realnim problemima koje muče običnoga građanina. Pa od koga tražiš da se obračunava, prijatelju moj. Da nije da od studenata, radnika i penzionera tražiš da se glođu s kriminalcima??? Ok, druže, onda nam podijeli barem praćke da se imamo sa čime boriti! Ali ne, ovaj kolega novinar, koji je osmislio papazjaniju od članka nije dobro razumio šta to glavonja traži i od koga šta zahtjeva. Rogati se s rogatim ne bode, jarane! Pobrkao si ti lonce s poklopcima, drugar!

 

Drugi naslov, te iste «vesele sveske», kaže: RS i SAD imaju slične poglede na budućnost BiH. A uh, majko moja mila! Da nismo malo pretenciozni kada se tako olako poredimo sa američkom diplomatijom? I o kakvim se tu pogledima radi? Da li pogledima razrokih, ćoravih ili vidovitih persona? A mi budale mislili da su političari RS-a orijentisani ka prijateljima sa istoka. E, jebi ga. ‘Ajde barem će biti dolara! Nije zgoreg biti dobar sa Amerima i dijeliti zajedničke poglede. Sad barem znamo kakvi nam ljudi o glavama rade i ko nam čereči državu. Ali i u ovom naslovu se radi samo o šećerenju gorke stvarnosti i «hranjenju» građanstva slatkim riječima. Ovdje autor hoće kazat kako naš entitet ima podršku od najveće demokratije na svijetu, te da «naši» znaju šta, kako i skime rade. ‘Alal mu plajvaz! Pa ko još na zemaljskoj kugli postoji a da ima iste poglede na stvari kakve imaju Amerikanci. Od takvih pogleda i velike sile zaziru, a kamoli neće ovaj maleni isprdak od entiteta. Ali hajdemo dalje!

 

Na stranicama jednog drugog dnevnog lista osvanula je i kolumna učenog čovjeka, porefesora čije je porijeklo nepoznato čak i njemu samome. Ali to njega nije spriječilo da metodom saznajnog postupka pretumba i skonta kako cjelokupnu istoriju tako i sadašnjicu naših naroda i narodnosti. Naročito povijest i sudbinu braće Hrvata kojima, nekim čudnim okolnostima, i sam kolumnista pripada. Neko bi rekao evo ga napokon se može u dnevnoj štampi pročitat nešto pametno potkrepljeno znanstvenim činjenicama, ali prc. Ni ovdje nema ničega osim presipanja iz šupljeg u prazno.

 

Profesoru je svaka zlatna. Ali pošto se zna ko u ovoj državi ima monopol nad parama i zlatom, i promoćurni profa se u misaonim konstalacijama drži pragmatizma i renesanse. Nije lud da gricne ruku koja ga hrani. Zato nije ni čudo da se ni od strane ovog naučnog radnika ne čuje kritika prema postojećem kijametu. Komentari su mu, može se reći, čak i nedostojni imena i zvanja. On s jedne strane kritikuje entitet u kojem je nepobitna činjenica da ima koliko-toliko njegovih sunarodnjaka (mada nikome nije jasno kojem on to zapravo narodu pripada), a s druge strane diže u nebesa vlastodržce entiteta iz kojega je protjerano gotovo svo hrvatsko življe. ‘Ajd’ dobro profesore, profesor si – može ti se!

 

Da, njemu se može ali ne i nama. Šta ćemo mi kojima se ne sviđa taj žućak i oporost riječi kojima se koriste polupismeni škrapci?! Skoro da je sva dnevna štampa postala žuta i smrdljiva da smrdljivija ne može biti. Osjeća se na mokraću. Ljigava je od pljuvačine. Listajući pojedine novine čovjeka zahvati osjećaj da će se ošugati od njih. Jezik kojim se služe neki je toliko pogan da te spopadne češa poslije prve prelistane stranice.

 

Kao djeca smo skupljali novine. Te novine su čak kao stari papir imale mnogo svježiji miris od ovih koje taze izađu iz štampe. Na njima bi trebalo da piše zabranjeno za djecu ispod 18 godina. Njih djeci ne bi ni smio da daš zbog bojazni od radijacije. To je opasna štampa. Taj otpad je štetan i za društvo i za prirodu. Nerazgradiv je. Zarazan. I koliko god da se dekontaminirali poslije dodira sa tim smećem postoji bojazan da se čovjekovo tijelo, a naročito duh trajno zagadi.

 

Zato je najbolje taj škart i ne pipati rukama!

 

 

PIŠE: E. Bučinski

Shortlink: