Stevo Grabovac: Bosna, ludnica otvoreno-zatvorenog tipa! | Mixer portal

Stevo Grabovac: Bosna, ludnica otvoreno-zatvorenog tipa!

 

Bosna je ludnica otvorenog tipa. Zapravo, zatvorena je, samo je krug dovoljno širok da u njemu postoji toliki privid slobode, iluzija po kojoj izgleda da je kretanje dozvoljeno. Oni koji su zaglavili ovdje jasno vide da je to put bez izlaza. To je ludnica u kojoj smo zatvoreni bez nade na izliječenje. Na protiv, kao da svjesno vlasnici te ustanove (jer ona je već dovoljno privatna prćija nekolicine) čine sve da svjesno izlude onu malobrajnu preostalu pametnu populaciju.

Svaki dan budjenja u ovoj zemlji, samo je novi mazohizam. Koliko još možemo sebe raniti? Ljudsko dostojanstvo odavno je srozano ispod svakog stepena, a ako kojim slučajem nisi djelom primitivnih čopora koji ovdje opstaju osudjen si na propadanje.

Eto, o tome mislim. Posle dvadeset godina sistematskog jebanja u zdrav mozak znam da više nisam normalan. Nema dana kad sam slobodno disao. O kakvoj mi to onda slobodi i demokratiji govorimo? Ne radi se ovdje više o nezadovoljstvu. Ne radi se više čak ni o želji za promjenom. Govorim o opstanku. Sve više je postalo upitno opstajanje. Preživljavanje. Bezizglednost je tolika da se jasno osjeća, ja više ne znam kad sam razgovarao sa nekim a da ne želi otići odavde.

Ponekad mislim, sve je ružan san. Probudiću se jednog lijepog jutra i sve će biti u redu. Valjda ću tog jutra biti sasvim lud pa više neću znati gdje sam. Ja lično, izgubio sam svaku nadu, živim u bosanskom paklu čekajući Apokalipsu. Pomisao na bolesnu starost u ovoj zemlji me užasava, pomisao već na sledeći dan je grozna. Koliki mazohista mogu biti? Koliko još sebe ranjavati? Čak i kad bih sad svjesno želio da pobjegnem odavde, nemam dovoljno novca. Novac mi treba za preživljavanje, a i to je upitno. Postoji jedino ta slaba mogućnost da više ne jedem i sve ono što mi ostane (ako ostane i to je dobro pitanje) ostavljam na stranu. Ako ne umrem od gladi, imaću jednog dana dovoljno novca da odem odavde.

Ovo je jednostavno previše tragična zemlja. Vrijeme u Bosni je stalo. Sat se zaustavio onog trenutka kad je završen rat. Najgore je što rat nikad nije ni završen, on je samo nasilno prekinut. I dalje vlada ista huškačka politika mržnje koja je oduvijek postojala. Lošu glumu naših političara amatera tako je lako prepoznati. Jadni su zapravo. A jadniji su mnogo neki od nas koji im vjeruju. Ja više ne mogu. Ako bih trošio to malo energije što imam na vjerovanje u glupe isprazne priče bio bih jadniji nego što jesam. A već sam dovoljno na dubokom dnu da bih i dalje iskušavao koliko čovjek može nisko pasti. Godine svoje naivnosti sebi neću oprostiti, ali to je stvar koju moram da riješim sam sa sobom. Ali šta dalje? To stalno prisutno pitanje: šta dalje… prisiljen si da ideš dalje jer si po prirodi stvari – živ iako se ovo životom ne može nazvati.

Tako izgledaju svitanja u ludnici. Postoji terapija lažne nade, postoji terapija svakodnevne mržnje. Već dugo vremena ni jedna ne djeluje na mene. Postao sam imun.

Mi smo u rezervatu, ne vidi se kraj, a život nepovratno prolazi.

 

 

Autor teksta: STEVO GRABOVAC

Autor teksta: STEVO GRABOVAC

Shortlink: