Stevo Grabovac: Riljam – dakle (ne)postojim! | Mixer portal

Stevo Grabovac: Riljam – dakle (ne)postojim!

498908_20140730reuterssara-faridchoa-saidan-shahdi006668122_orig

Radim na autopraonici. To nije posao iz snova, da se odmah razumijemo. Plata je jadna, ali je zato mala. Dole sam, u centru, mogli ste me i sresti ako svog ljubimca na četiri točka dovozite kod nas na pranje.

__________________________

PIŠE: STEVO GRABOVAC
__________________________

Autorpaonica se zove ‘Pomodoro’, a meni nikad neće biti jasno kakve veze ima pranje auta sa paradajzom čiji se simbol sija na našim crvenim uniformama. Tamo sam evo već četiri godine.

A počelo je sasvim slučajno, kao što sve velike stvari počinju. Jednog dana me pozvao Krsta, to je moj bivši cimer, konobar u jednom od onih elitnih banjalučkih restorana, i pitao me da li sam zainteresovan za posao na autopraonici. Bio sam zainterosavan. U to vrijeme sam živio u nekoj maloj straćari na periferiji grada Broda, za koji većina uopšte ne zna gdje se nalazi ni da li uopšte postoji i stvari nisu baš najbolje izgledale.

Čovjek u srednjim tridesetim godinama bez porodice, karijere ili budućnosti, prihvatiće bilo šta. Ili neće, zavisi. Ali ideja o preseljenu u Banja Luku dugo me privlačila. Valjda je to potreba svih nas koji smo tokom rata a i posle morali da odrastemo u takvim zatupljenim provincijskim sredinama – da pobjegnemo.

Dakle, prihvatio sam. I već prvi dan čim sam sa posuđenim parama za koje nisam znao kako ću ih ikada vratiti, stigao, počeo sam da radim. Posao nije bio ni težak ni komplikovan. Koliko komplikovano može biti oprati auto? Uključiš veliki usisivač, usisaš svo smeće iznutra, prebrišeš prašinu, opereš, osušiš i to je to.

Naravno, postoje ljudi koji su i taj posao doveli do savršenstva. Postoje uvijek male tajne velikih majstora u koje te polako uvode. Treba proći dugo vremena pa da ti otkriju poneku mudrost svog zanata i da se od običnog malog šegrta uzdigneš do virtuoza. Kad se sjetim da u početku nisam znao ni da razlikujem koja krpa služi za šta, shvatam koliko sam napredovao. Stvar je u učenju. Ko je voljan da uči i da se svaki dan usavršava taj može nešto i da postigne.

Ostali zauvijek ostaju zatupljeni u svojoj iluziji da nešto dobro rade iako su zapravo veoma loši u tome. Eto, ja sam se nekad zanosio mišlju da ću postati pisac. Čak i pored jedne objavljene knjige i nekih nagrada koje su mi tu i tamo dodijeljivali, posmatrajući ono što sam napisao, morao sam sebi reći da nisam dobar u tome. Ali to je jedino što znam raditi. To i pranje auta. Ja nikad ne bih mogao da budem konobar kao Krsta. Nemam tu vještinu i toliko strpljenje da slušama prenemaganje dokonih usidjelica koje žele da popiju nes kafu s ptičijim mlijekom kao da je svaki dan inače piju. Ili da pojedu sufle iako nemaju pojma šta je to niti znaju uopšte izgovoriti tu riječ. Dobro, ima i kod nas slučajeva vrijednih pažnje.

Prvih dana sam susretao ljude koji bi u panici dovozili svog novog ‘BMW –a’ sa pričom da je užasno prljav iako je unutra bilo svega četiri mrvice i malo prašine oko točkova. Pitao sam se šta je s tim ljudima? Opet kažem – mudrost i strpljenje. Trebalo je vremena da shvatim da nije svakom jedina dilema u životu da li će danas jesti samo hljeb ili hljeb s pavlakom (kakav luksuz). Već da postoje ljudi koji imaju dovoljno novca da svog ljubimca na četiri točka paze kao da je živi stvor.

Vjerovatno su mu potajno i dali nekakav prikladan nadimak, ali ga nikad javno ne saopšte. Oni ga ne voze, nego ga izvode u vožnju. Kao kad vi izvedete djevojku u grad. Prvih dana sve mi je to bilo čudno. Auto kao auto. Četiri točka, motor, upravljač, mjenjač, služi da se sa njim u što kraćem roku pređe putanja od tačke A do tačke B. Kako sam samo bio u zabludi. Tu početničku naivnost drugi i iskusniji perači su posmatrali sa podsmijehom. I nisu mi dopuštali da perem svaki auto. Gdje bih ja, kad još nisam naučio nježno da držim usisivač uopšte mogao da uđem u nečije namirisano carstvo od vozila onako nazgrapno i s nepažnjom slučajno da zagrebem plastiku na vratima. Neoprostivo. Ili da u nečem proturiječim mušteriji. A bio sam, takav, priznajem.

Znao sam nekad da se ne složim s tvrdnjama mušterija koji su uvijek u pravu. Kakva neoprostiva slobodoumnost. O da, znalo mi se desiti i da ne budem ljubazan. Danas, sa ovim iskustvom, sa ovim godinama staža koje postoje samo u mojoj glavi a nigdje nisu evidentirane i sa zglobovima mnogo oštećenijim nego što su bili prije četiri godine, ne mogu da vjerujem da sam bio takav. Mušteriju ne zanima da li ste taj dan doručkovali ni da li ste imali šta da doručkujete.

Mušteriju ne zanima to što niste platili stanarinu i bojite se da će vas gazda izbaciti na ulicu. Mušteriju ne zanima da li je kraj radnog vremena ni to što ste cijeli dan na nogama. Ne, on hoće da se osjeća udobno dok čeka da njegov auto bude čist i sjajan kao da je upravo izašao iz tvornice. On hoće da vidi vaš osmijeh i zadovoljstvo na licu koje svjedoči da ste samo na njega čekali, on hoće da vidi vaš beskrajni entuzijazam sa kojim se posvećujete njegovom automobilu. I hoće da to činite nježno. Pa da, automobili su kao žene. Svaki dodir po njihovim oblinama mora da bude pun strasti i nježnosti.

Vještinu iskusnog perača automobila mogao bih uporediti sa vještinom iskusnog ljubavnika. On zna kako, kad i u koje vrijeme da dodirne određeno mjesto. On zna tačno na koje mjesto da uper mlaz vode da svu prljavštinu sapere, a da ne ostanu one ružne fleke isto kao što i iskusan ljubavnik samo jednom rukom kod žene može da izazove neslućene talase zadovoljstva. Da, rekoh već da je to umjetnost koja se uči. Mudrost koja se prenosi. Ako imate trunku talenta. Ako nemate, onda jebiga. Dakle, mušterija je potrošač. On je platio vaše vrijeme. I vaš trud. Otprlike dvije marke po satu ako je prosječan dan sa solidnim obimom posla. Kad malo bolje razmislite, to nije ni loše. U trenucima dok je vaše vrijeme u njegovim rukama, mušterija je bog, a njegov auto božanstvo – idol, ikona tog boga kome se klanjate. Vi ne posjedujete sebe tada. Ne, posjeduje vas mušterija. On je uredno platio i svaki vaš i najmanji iskaz slobodne volje samo je kršenje kodeksa mušterija – radnik. Vi ste ništa u tim trenucima. Samo sredstvo koje omogućuje svojim djelovanjem da krajnji proizvod njegovog rada bude lijep i sjajan automobil, čist i uglancan. Postoji bonton. Postoje pravila.

Dok nisam ušao u taj čudesni svijet, mislio sam kako je to samo glupo maštarenje. Učio sam vrijedno i vrijedno sam radio da postignem ovo znanje. I sada tek ponosno mogu da kažem da sam perač automobila. Sada, tek posle četiri godine upornog rada na sebi, preispitivanja svojih postupaka, mnogo neprospavanih noći u kojima sam pokušavao da dokučim vječite misterije uspješne čistoće automobila, sada posle hiljada i hiljada uspješno obavljenih pranja. Čak i sada, učim. I sada pravim greške, ali samo da bih se učio na njima. I bio bolji.

 

Mixer portal

Shortlink: