Stevo Grabovac: Novogodišnji komentar | Mixer portal

Stevo Grabovac: Novogodišnji komentar

Rezultat slika za nova godina

 

Prvo novogodišnje jutro sam dočekao sa sasvim pristojnim mamurlukom, u sobi punoj čaša, praznih flaša od pive, vina, cidera, šampanjca i pepeljarama prepunih opušaka. U cijelom tom neredu, nakon što sam popio jedini „kafetin“ koji sam pronašao u džepu jakne, shvatio sam da se i dalje nalazim u Republici Srpskoj, isto kao i prethodnih dvadeset godina. Isto tako i prošla godina, baš kao i svih tih dvadeset bila je nešto što je najbolje zaboraviti. Ne usuđujem se da upalim televiziju.

Za moj mamurluk bilo bi pogubno da čujem šta je to sinoć srao Debeli Predsjednik koji je uz janjetinu i skupo vino bjednom puku vjerovatno obećavao med i mlijeko.

U prvi dan nove godine sam ušao slušajući R.E.M. a to me uvijek podsjeti na devedesete i ono divno doba kad smo naše djetinjstvo provodili u redovima pred Crvenim Krstom i sklanjali se u podrume jer bi svako malo počinjala granatiranja. U to vrijeme Majkl Stajp i ekipa su stvarali pjesme koje i dan danas mogu slušati kao da ih čujem prvi put.

Trebao bih nešto da napišem, mislim. Da se ne zavaravamo, ja radim na autopraonici, dole u gradu. Može biti da ste me i sreli ako dovozite svog ljubimca na četiri točka tamo na pranje. Da upola dobro pišem kao što perem auta bio bih sasvim sigurno osrednji pisac. Pa ipak, znam da postoji barem pet ljudi koji su čitali ono što sam pisao. Možda nisu pročitali do kraja, ali barem su čitali. Ali, trebao bih nešto da napišem. Gospodin Urednik pizdi jer sam se već mjesecima lijen. Ne sjećam se kad sam zadnji put nešto napisao. Visim tamo na praonici od jutra do mraka i isključim se od svega. O čemu da pišem?

Ako bih sumirao prošlu godinu, zaista ne znam šta bih rekao. To su svi uradili prije mene već. Jedni kažu da ju je bilo najbolje prespavati koliko je bila usrana, a drugi, oni Debelom Traktoristi odani, vele da smo izašli iz ekonomske krize i da je to bila godina prosperiteta. Ja nešto nisam baš siguran. Ove godine sam ozbiljno mislio da tužim Predsjednika za nanošenje duševne boli. Kad već on može da zbog istog tuži koga stigne i da dobije na sudu i ja sam vjerujući u pravo i carevinu morala i pravne države mislio da učinim isto. Svaki put kad vidim njegovu facu u novinama ili na televiziji, ja osjetim duševnu bol. Mislim da je moj unutrašnji svijet i mir zauvijek narušen od pojave Mile Dodika na javnoj sceni. Ne bih ja njega gledao da se razumijemo, ali to je nemoguće izbjeći. Kao osoba koja ima umjetničke sklonosti posjedujem istančan ukus za lijepo, tako da svaki put kad vidim prizor te face sa onim ogromnim podvoljkom u koji stane barem kila janjetine, osjetim užas. A još ako sam primoran da čujem ili pročitam šta je ova kreatura izjavila… ne, ja se nikad neću pomiriti sa tim da je moj predsjednik i predsjednik države u kojoj živim jedna ortodoksna ružna seljačina iz nekih pičijevaca. To je šamar i za onaj poslednji gram dostojanstva koji imam. Tako da sam mislio skupljati dobrovoljne priloge da uputim tužbu. Da platim kakvog dobrog advokata. Mada, mislim da ću i u ovoj godini imati pametnija posla. Na primjer, moraću da gledam kako da preživim. Kako da do prvog platim račune a da mi ostane i za hljeb. Naravno, Debeli ne mora da brine o tome. Za njega je Republika Srpska raj na zemlji. Kao da mu je otac ostavio pa može s njom da radi šta hoće. Naravno, kad si punog stomaka, lako je biti patriota.

E sad ne znam da li postoji mogućnost da se Predsjednik optuži za krađu. Ne znam za vas, ali meni je ukrao neke od najboljih godina života. Ko će to meni da vrati? Niko. Ali, mislim da bi malena nadoknada od par stotina hiljada sasvim ublažila bol koju tim povodom osjećam. Uglavnom, što više razmišljam, pronašao sam način kako da postanem bogat. Ako bih ga tužio samo po te dvije tačke, dobio bih dobru lovu. Kad na vrbi rodi grožđe.

Srećom, pa je izborna godina. Radujte se, jer ćete moći da se ogrebete za komad kakvog volovskog leša koje će okretati na ražnju dok vam prodaju nove laži. I ovaj put će pobijediti. Počeo sam da mislim da ništa nikad neće Dodika skinuti s vlasti. Čak i da Vogonci izvrše invaziju i osvoje planetu Zemlju, Dodik bi opet našao načina da brani srpstvo i da ga zastupa. Jadno nam srpstvo kad nas on predstavlja. Nikad nisam imao prilike da odem odavde. Ali zato mnogo više prezirem one koji su imali prilike da odu, a nisu. Ja sam zaglavio i za mene je možda i prekasno. Pisaću ova lelemudanja dok mi i usta ne zatvore, a već su me počeli upozoravati na moj dug jezik. I onda ću, na kraju, kao i Gandi, da se povučem u pasivan otpor, jer znam, kad god otvorim oči, Mile će i dalje biti tu. Noćna mora se nastavlja. Radovaću se malenim stvarima i nadati se najboljem. Takav sam. Onaj ko je devedeset druge čekao u redu da dobije crvavo varivo i krišku buđavog hljeba zna da cijeni svaki dan i svaku sitnicu. Mile nije bio jedan od tih. Ja jesam. Ali to danas nema nikakve veze. Ja sam samo jedan iz armije budala koji su bili primorani da ostanu i koji su se nekad srcem i dušom borili za bolje.

Mamurluk postaje samo gori. Odlučio sam da se vratim u krevet i da ne mislim više o tome. Pustio sam Tom Waitsa i odlučio da barem ovaj dan zaboravim gdje živim i kroz kakvu sam crnu rupu propao. Nisam dizao roletne, nisam gledao kakvo je vrijeme napolju. Sretna Vam Nova Godina.

 

Piše: Stevo Grabovac/arhiva Mixer portala

Shortlink: