Književnost: Mali trikovi za buduće pisce | Mixer portal

Književnost: Mali trikovi za buduće pisce

kucaća mašina

Rečenica od koje znam pretrnuti je ova:

– Znaš, i ja pomalo pišem….

Ako ste ikad u životu napisali nešto izvan okvira uredskog dopisa i SMS-a, a posebno ako je to što pišete kreativne prirode i netko je to isto negdje objavio, kad-tad ćete se susresti s barem jednom osobom koja će je prije ili kasnije izgovoriti.

Pisanje je, naime, zanimljiv hobi. Za razliku od, recimo, sviranja klavira ili violončela, ne zahtjeva bog zna kakva financijska ulaganja (ne treba vam ništa drugo osim polovnog laptopa), a ne morate imati ni nešto poput brzine Usaina Bolta ili mjera Giselle Bündchen da bi se uopće mogli njime baviti. Osmisli priču, sjedi, piši. Ne može jednostavnije. Problem nastaje kad vas onaj tko tako ‘pomalo piše’ zatraži za mišljenje o svom kreativnom uratku. Nije da on misli da je to nešto, on je to samo onako nažvrljao, to je tek nekakav njegov draft, ali ono, ako bi čisto malo pogledali…

U tom trenutku zakoračili ste u opasnu zonu jer ste se vrlo vjerojatno našli posred bojnog polja na kojem su oružje ukrstili nečiji ego s jedne i vaš osobni ukus s druge strane. Što samo po sebi nije problem ako u rukama imate djelo koje vam se sviđa i za koje mislite da nekog vraga vrijedi. Ali ako nije tako i ako se, k tome, preko puta vas nalazi osoba koja misli da je novi Hemingway, a nije dosegla ni razinu Arijane Čuline, imate problem. Onda vam je najbolje jednostavno promrmljati nešto poput:
– Znaš, ovo ti nije baš moj žanr ali mogu ti reći da je zanimljivo…

I moliti Boga da ne pita za detalje.

Iskustvo me je naučilo da je komentiranje nečijeg kreativnog pisanja izuzetno nezahvalan posao, i to ne samo zbog ega i očekivanja druge strane te intrinzične potrebe za cjepidlačenjem s moje. Kreativnost sama po sebi nosi određenu dozu osobnosti, što znači da je podložna subjektivnoj interpretaciji koja se sama po sebi ne može objektivno valorizirati. Već sama tematika koju je netko odabrao može čitatelja – a recenzent nije ništa drugo nego jedan među čitateljima – privući ili odbiti. Recimo, ako netko napiše povijesni roman čija radnja je smještena u 16. stoljeće prije će me privući nego ako napiše postapokaliptični SF čija radnja nas vodi nekih 500 godina u budućnost. Volite čitati britka djela s brzom radnjom, puna akcije i dijaloga? I onda dobijete pred sebe ono što podsjeća na Hemingwayevo Sunce se ponovno rađa u kojem se de facto ne događa ništa. Krepat ćete od dosade već na prvoj stranici i, naravno, roman će vam biti bezveze. Sve u svemu, upuštati se u komentiranje nečijeg spisateljskog kreativnog rada riskantan je posao u kojem više možete izgubiti nego dobiti. Hvala Bogu, zato postoje tekstovi poput ovog u kojima možete sabrati nekoliko generičkih smjernica kojima možete pomoći budućim piscima. Pa evo…

Prvo da riješimo onaj najdosadniji dio, a to je gramatika. Postoje ljudi koji su u njoj beznadno loši. Istina, samo po sebi to ništa ne govori o njihovom spisateljskom talentu. James Joyce je, na primjer, pisao čitave odlomke bez točke i zareza, F. Scott Fitzgerald nije znao pravilno napisati ni imena svojih bliskih prijatelja, a ikona ljubitelja romantičnih priča, Jane Austin, pisala je toliko loše da su joj prve verzije njenih djela bile uglavnom nerazumljive. Osobno sam imala priliku pročitati amaterske radove nekih ljudi koji ne bi znali razlikovati ‘č’ i ‘ć’ ni da im život ovisi o tome, i koji ne kuže u čemu je problem kad se kaže ‘dobar večer’, ali zato pišu toliko dobro da se smrznem dok ih čitam. Gramatika, sama po sebi, nije problem. Za to ionako postoje lektori. Ono što jest problem su ljudi koji pokušavaju negirati svoje nepoznavanje iste pravdajući to nekakvim svojim ‘stilom’. Pa ajmo sad obznaniti veliku istinu: pisati u slengu – ili bilo kojim izražajnim stilom – nije isto što i biti nepismen. Napisati: ‘Ne kužim to njegovo furanje na emo fore’ je OK. Napisati: ‘Poćetkom mijeseca nije dobio plaču’ nije OK. Lektorovo ispravljanje nečijih pogrešaka u gramatici i pravopisu nije zadiranje u autorovu kreativnost i ne predstavlja oskvrnuće njegovog autorskog djela. Gramatika sama po sebi, dakle, ne govori ništa ni u prilog ni protiv nečijeg spisateljskog talenta, ali autorovo kategoričko odbijanje bilo kakvih sugestija vezanih uz nju može postati neslomljivom preprekom daljnjem konstruktivnom recenziranju.

Da bi netko uopće imao strpljenja procijeniti vrijedi li išta to što ste napisali morate ga natjerati da to i pročita. Da bi pročitao treba vam bombastičan početak kojim ćete mu odmah privući pažnju. ‘Ustala je već u pet ujutro, protrljala oči i pristavila lončić za kavu na štednjak, a onda je otišla oprati zube. Voda je bila uobičajeno hladna. Progrgljala je njome usta nekoliko puta, a onda ju je ispljunula.’ Zijeeeeeeeeeeeev. Zvuči tako obično i ne vidite razloga zašto bi vas uopće zanimalo što će dalje biti s tom osobom. Ali pazite sada ovo: ‘Probudio ju je nagli tresak. O Bože, opet se je vratio! Brzo je zbacila pokrivač sa sebe i pojurila u kupaonicu zaključavši vrata za sobom. Čula je njegove korake kako se približavaju. Srce joj je lupalo sve brže i brže. Otvorila je vodu koja je sada glasno tekla iz slavine kako bi prigušila zvukove njegovog dolaska.’ Odjednom ste zaintrigirani. Zanima vas, tko je ona? Tko je on? Zašto ga se tako boji? Hoće li ući u kupaonicu? Hoće li je ozlijediti ili je ubiti? Ukratko, želite znati što će biti dalje.

To ‘što će biti dalje’ zapravo je ključno. Zbog toga uvijek puno bolje prolaze priče koje imaju jasno strukturiranu radnju i u kojima se nešto događa. Dobro, ako se želite furati na nešto poput Marcela Prousta možete napisati i roman u kojem se glavnom junaku ne događa apsolutno ništa i možete lamentirati o tome kako gleda kroz prozor i razmišlja o nedostatku smisla vlastitog postojanja. Ili na nešto poput Virginije Woolf koja bi na papir jednostavno nabacila tok svojih misli. Ali vrlo je vjerojatno da niste ni Marcel Proust ni Virginia Woolf, a trebate uzeti u obzir i da su danas neka druga vremena kad ljudi baš nemaju previše strpljenja za takve stvari. Zato radije osmislite radnju kojoj ćete dati uvod, zaplet i rasplet.

Osmišljavanje same radnje zna biti gadno. S jedne strane, postoje pisci koji u vlastite priče i romane pokušavaju ubaciti autobiografske elemente vjerujući kako su ludo zanimljivi i kako će sigurno privući čitatelje i izdavače. Osim ako vam je mama bila prostitutka na cracku, a vi ste došli na ovaj svijet kao produkt njene afere s nekim visoko pozicioniranim političarom, a potom ste prodani u bijelo roblje na Bliskom istoku, prilično je mala vjerojatnost da će vaš osobni život nekome biti baš tako zanimljiv. Da, koristiti autobiografske elemente, kao i elemente priča ljudi koje poznajete, je dobro, ali nemojte baš očekivati da će drugima biti ludo zanimljivo to što ste u sedmom osnovne pobjegli sa nastave ili što ste na faksu imali aferu s oženjenim frajerom. Ma koliko god je to vama bilo emocionalno upečatljivo, niste jedini. S druge strane, postoje pisci amateri koji svim silama pokušavaju osmisliti radnju koja je toliko bombastična da vrlo lako otkliže u karikaturu same sebe. Ako je vašoj glavnoj junakinji mama prostitutka na cracku koja je imala aferu s visoko pozicioniranim političarem, možda stvarno nije potrebno još dodavati da se nakon poroda spetljala s arapskim šeikom i prodala mu dijete. Kao što upečatljivom nakitu i cipelama nije potrebno dodavati nediskretnu odjeću, tako ni priču koja već sadrži pokoji šokantan element nije potrebno dodavati previše dodatnog šoka – pretjerivanjem je pretvaramo u kič.

Ono što čini dobru radnju su dvije stvari – sukob i prepreke. Da bi čitatelja zanimalo što će se dalje dogoditi s vašim likom, potreban mu je antagonist. Kapetan Ahab bio bi potpuno nezanimljiv lik da nije imao svog antagonista u Moby Dicku. Sherlock Holmes bio bi običan pompozni seronja bez doktora Moriartyja, a za Olivera Twista počinjemo navijati prvenstveno zbog Fagina. Potreban vam je, dakle, netko tko će se suprotstavljati vašem glavnom junaku (ili junakinji) i tko će ga ometati na putu ka nekom njegovom cilju. Antagonist je, dakle, onaj tko postavlja prepreke junaku. Prepreke mogu, također, postaviti i razne okolnosti u koje junak upada. Na primjer, grupa izletnika u džungli pokušava stići do dvjestotinjak kilometara udaljenog Manausa ali im put otežava činjenica da su ostali bez mrvice hrane i zalutali su… Sukob i prepreke generirat će strah i brigu čitatelja za glavnog junaka, čime će doći do njihove međusobne povezanosti te želje čitatelja za daljnjim praćenjem priče, čak i ako glavni junak nije klasični pozitivac. Sjetimo se, recimo, Ripleya, junaka američke spisateljice Patricie Highsmith.

Sam stil pisanja se, naravno, razlikuje od pisca do pisca. Da bi razvili svoj, morate puno čitati, naročito one romane i priče koji se bave tematikom koju sami želite obrađivati. Ali pritom ne smijete kopirati – ma koliko god dobro razumjeli, na primjer, Oscara Wildea i njegov stil, nikada nećete pisati poput njega. Možda ćete biti bolji, možda lošiji, ali u svakom slučaju, bit ćete drukčiji. Vrlo je važno razviti svoj vlastiti stil. Pritom je, ipak, dobro prednost dati glagolima nad pridjevima i prilozima. OK, nije da su pridjevi i prilozi sami po sebi zlo. Hvala Bogu, trilogija Gospodar prstenova ih je prepuna i upravo su oni tu kako bi čitatelju dočarali čudesni svijet Međuzemlja kojeg je J.J.R. Tolkien tako briljantno osmislio. Ali opisivanje jedne te iste, banalne, stvari s deset različitih pridjeva ili priloga kako bi pokazali da se znate odlično izražavati je besmisleno, i u krajnju liniju, dosadno. Nema potrebe napisati: ‘Hodao je žustro, užurbano, hirovito’. Odlučite se za jedno, čitatelju će biti jasno. Nije kreten.

Isto tako, nema potrebe opterećivati čitatelja suvišnim objašnjavanjima stvari koje su prepreka glavnom toku radnje. Recimo, imate u svom romanu frajera i žensku, u njegovom su stanu i on joj priprema chili con carne za večeru. Ne morate baš opisivati kako je svaku papriku prepolovio nožem, izvadio joj srčiku, a onda je narezao na kockice veličine jednog centimetra, pa onda kako je otvorio kanticu s grahom… Nikog ne zanima to što vi znate kako se pravi chili con carne. Detalj poput rezanja paprike opisat ćete samo ako je on esencijalan za radnju ili za karakterizaciju junaka – recimo, junak se režući papriku porezao na što je junakinja zgrabila krpu kako bi mu zaustavila krvarenje, a kada mu se sasvim približila ju je poljubio…

Suzdržite se i od pretjerane didaktičnosti. Želite svojim djelom poručiti da je neoliberalna politika primanja socijalne pomoći loša? Odlično. Osmislite priču o lijenom junaku koji postaje žrtvom vlastite lijenosti i koji brzo propada nakon što mu nova, desničarska vlast, ukine socijalnu pomoć o kojoj je do tada ovisio, i osmislite čitav niz prepreka i izazove na koje nailazi. Ali nemojte, za boga miloga, krenuti u pisanje nečeg poput vašeg osobnog eseja o tome što vam znači koncept socijalne pomoći ili pokušati nekome držati predavanje o tome. Ukratko rečeno, ići ćete ljudima na živce.

Istinski spisateljski talent je, kao i svaki drugi oblik kreativnosti, ono s čime se čovjek rađa no vještinu pisanja može se do određene razine izbrusiti praksom. Zato je najbolji savjet koji se može dati budućim piscima ovaj: pišite, pišite i što više pišite. Kad nešto napišete, onda to ponovno pročitajte i prepravite. Ako je ikako moguće, nemojte prepravljati u trenutku dok pišete. Tada se samo prepustite toku svojih misli i svojoj inspiraciji. Često će vam samo pasti na um da se nešto mora dogoditi ali u tom trenutku to nećete znati verbalizirati. Nema veze. Samo napišite što se mora dogoditi, dok vam je to još svježe u glavi, i krenite dalje na ono što u tom trenutku možete opisati – kasnije ćete se lako vratiti na ono što niste detaljizirali.

Ne pišite detaljne priče o vlastitom životu ali držite se tematike koja vam je ipak poznata. Ako odlučite dotaknuti se sebi novog područja, prvo ga proučite. Čitajte, razgovarajte s ljudima koji s time imaju iskustva, informirajte se. Bez brige, ne morate postati baš eksperti, bitno je samo da razumijete esenciju svijeta o kojem pišete. I najvažnije, nikad ne čekajte ‘savršen moment’ za početi pisati. Jer on nikada neće doći. Nikada nećete doživjeti istinsko prosvjetljenje zahvaljujući kojem ćete reći: ‘O, jebo te, ja sam novi Shakespeare’ . Barem malena doza nesigurnosti uvijek će ostati u vama. Zato jednostavno krenite i – pišite.

Mixer portal

Shortlink: