Stav/ Ernest Bučinski: Kakvim igricama učimo našu djecu? | Mixer portal

Stav/ Ernest Bučinski: Kakvim igricama učimo našu djecu?

Rezultat slika za djeca uče

Dejtonski sporazum je naše sveto pismo – zajednička religija; gradić Dejton svetiji je nego što je to svojevremeno Jajce bilo.

Ne tako davno, bili su popularni filmovi o indijancima i kaubojima. Džon Vejn i holivudska kaubojska klika nije se skidala sa naših malih ekrana, a poglavica Apača, slavni Vinetu, bio je u rangu narodnoga heroja Save Kovačevića. Indijanski pozdrav ”haug” upotrebljavali smo kao što danas koristimo popularne riječice tipa ”ćao”, ”adios”, ”ćus” i slično.

I ne samo da su se filmovi pravili već su se pisale knjige pisale i stripovi crtali, o divljem zapadu i borbama između dobra i zla, života i smrti – koje su međusobno vodili indijanaci i kauboji.

U to vrijeme nismo naročito gotivili Amere, kao što ih uostalom ni dan danas ne gotivimo. Njihova prenapuhana demokratija ličila nam je na limunadu i bozu bez konkretnog sadržaja (socijalizam nas je više ložio), tako da nam njihovi seljaci s mamuzama i kožnim jelecima nisu bili pretjerano interesantni. Bili smo na strani dobroćudnih crvenokožaca, kosijanera starosjedilaca. Suosječali smo se sa Apačima i Čiroki indijancima koje je najgori šljam, pristigao iz Jevrope, kinjio i ugrožavao potrebe za hranom i staništem.

U vrijeme našeg dječaštva bila je popularna igra ”indijanci i kauboji” (to je fora kada djeca, oponašajući odrasle, krenu da reže i galame na svoje drugare). Ali tada niko nije htio da bude seljak kauboj, jer to nam moral nije dozvoljavao. Pravili smo sebi lukove i strijele, glumeći ”crvenokožce, a protivnici su bili neki zamišljeni likovi koje smo u žaru igre prepoznavali u obrisima žbunova i niskoga rastinja.

Domaći brend jugoslovenskih filmadžija, pandan filmovima o indijancima i kaubojima bili su filmovi o partizanima i švabama. Švabe su imale epitet mrskih neprijatelja bratstva i jedinstva i ni po čemu nisu razlikovali od prljavih kauboja; čak su bili mnogo smrdljiviji i neotesaniji (pogledajte filmove ‘Bitka na Neretvi’ i ‘Sutjeska’ u kojima igraju čak i slavni Jul Briner, Orson Vels i Ričard Barton). Isti slučaj je bio i prilikom igranja ”partizana i švaba” – niko od djece nije htio da bude švabo!

U međuvremenu sistem vrijednosti se izmjenio, kako u BiH tako i ostalim republikama nekadašnje Juge. Veliki je problem danas, u Bosni i Hercegovini, biti na strani indijanaca, kada su nam drugovi kauboji pomogli da zaustavimo ratno orgijanje. Dejtonski sporazum je naše sveto pismo – zajednička religija; gradić Dejton svetiji je nego što je to svojevremeno Jajce bilo. Nema tu više mjesta za indijance. Oni su neozbiljni likovi, hahari i hašišari – hipiji koji nemaju blage veze o životu.

Danas se više ni djeca ne žele indentifikovati sa njima. Igrajući video igrice klinci su na strani NATO armade i  nadmeću se ko će više crvenih i žutih ludaka ili kojekakvih sličnih Talibana da ucmeka. Nestale su emocije – najjači samo opstaju!

O partizanima da ne govorim. Nekada najslavljeniji likovi u domovini do te mjere su izopšteni iz našeg sjećanja da ih više nema ni u školskim čitankama. U isto vrijeme u obrazovnom programu lokalnih televizija prikazuju se dokumentarci koje mogu ‘svariti’ samo najokorjeliji nacionalisti.

Istorijski diskurs okrenut je naopačke i kao takav servira se narodu na tanjiru – mjesto nekadašnjih heroja naroda zauzeli su njihovi protivnici, četnici, a pozitivci stavljeni u zapećak. Gledajući takve serijale djeca iz prve ruke mogu izučiti lekciju o kvazi patriotizmu kako bi pronašla put kojim će postati nacionalisti prvoga reda. Npr. u emisiji ”ravnogorska čitanka” (koju emituje banjalučka lokalna tv kuća Bel) saznaće, između ostalog, da je Draža bio isposnik i veliki vjernik čovjekoljubac, ljubitelj flore i faune – pošteni nacionalista koji se borio za sve narode i narodnosti kraljevine Jugoslavije, a da su partizani zapravo banditi (tako su ih i fašisti nazivali za vrijeme NOB-a) koji su digli revoluciju samo zarad buduće vlasti i slave. Naravno da djeca neće stati na stranu ”komunjara i bandita”, pa će indentifikaciju brzo okreniti na onu drugu stranu, četničku, jer okorjeli domaći izdajnici, prema interpretaciji vrhunskih istoričara, zapravo i nisu izdajnici već heroji naroda.

Najnovija igra ”četnici i partizani” (u kojoj niko ne želi da bude glupavi komunjara, partizan) veoma je zahtjevna, jer iziskuje ”mejkap”. Poznato je da su ravnogorske lole imale živopisan lični opis, pa su vještački brkovi i brada, te kojekakve kudrave perike, uz šubare, noževe i tandžare, neizostavne igračkice koje pomažu klincima da dobiju patriotski osjećaj pripadnosti i borbe za  otadžbinu.

Blaža varijanta ove vrste igrarije je igra ”Srba, Bošnjaka i Hrvata”. Veoma je interesantna i intenzivna, jer i okršaj između ova tri naroda bio je takav, veoma interesantan i intenzivan. Neko će se pitati šta tu ima intresantno. Pa interesantno je što u ovoj igri sudjeluju tri strane i da su razlike između  njih minorne. Recimo, u oružju nema nikakve razlike – niko od pomenutih nije koristio lukove i strijele, već su se bratski krvili zoljama, bombama i automatskim puškicama. Što se tiče brada i kose, bili su maljavi u istom obimu (šta ćeš, furaju se trobraća na Jana Gilana i Robinzona Krusoa). I uniforme su im bile bez znatnih razlika, šare na maskirnim pantalonama i jelecima su u bocu iste – valjda ih je odjevala ista modna kuća ”Franjo Kluz”, a i crvene mrlje od krvi po odjelima bile su im identične i podjednako masne. Ni u zločinima jedni drugima nisu ostali dužni.

Što se tiče jezika ni tu nema nikakvih razlika – na zajedničkom srbo-bošnjačko-hrvatskome jedni drugima su mogli do mile volje da psuju majku, bez da strahuju da ih onaj sa suprotne strane neće razumjeti.

Problem može predstavljati kada se budu djelile uloge – ko će dobiti atribut dobrih, a ko loših momaka. Kod kauboja se zna da su okrutni i zli, a da su indijanci nevini kao bebaći. U slučaju naših naroda istorija se još nije odlučila kome da da titulu dobrih delija i jarana, a kome titulu bed bojsa. Drugi problem je taj što su se odrasli prije dvadesetak godina tako strastveno zaigrali ove igrice da se ona pretvorila u rialiti šou koji je dokazao da među njima niko nije ni bolji ni lošiji.

Gdje nama podjele na dobre i loše nema ni povoda za igru, pa je bolje da djeci podjelimo kuglagere, napravimo roše i naučimo ih da se igraju klikera kao svi normalni klinci.

Piše: Ernest Bučinski

Shortlink: