Priče/ Navijačke lekcije: O ljekovitosti šamarčine | Mixer portal

Priče/ Navijačke lekcije: O ljekovitosti šamarčine

Rezultat slika za navijači bakljada

 

Barski TV festival

Bilo je već pozno ljeto 2007. Boravio sam u Baru kao učesnik televizijskog festivala u školici za izradu dokumentarnih filmova. Tamošnje prisustvo je bila izvjesna kompenzacija za angažman oko pripreme internacionalnog filmskog festivala “BLIFF”. Tog prvog i jedinog u Banjaluci. Festivala koji je i prije nego što se desio postao još jedno opšte mjesto kulturnog života Banjaluke. Istorijska fusnota, a ekonomska mrvica, nastala od privatizovanja onog što je još preostalo. Mentalitetska greška samo zbog najave i želje da će biti veći od onog sarajevskog.

U Baru, tih sedam dana je bilo, uglavnom, barski. I festivalski. Dakle, više uz bar, nego u Baru. Nešto se naučilo o dokumentarizmu. Upoznao sam mlade studente režije, još bolje studentkinje, koji znaju da participiraju u neprekidnim žurkama.

Ali povratak kući je zasjenio sva sjećanja na ovu sedmodnevnu epizodu.
Želio sam da upraksam malo geografije. Ta pruga BG – BAR je ostala neodrađena. Rano jutro.Šest časova. Sa dvojicom mladih reditelja, Ivanom i Markom sam ušao u kupe. Srećan što ću konačno uživati u geografiji uživo, prateći kroz prozor kupea pokretne slike koje na putovanjima slažem sa čudnim uvidima. Nadopunjujem ih prethodnim znanjima ili poluspoznajama. Nečujnom muzikom u uhu, praćenom arkodima koje čine šine. Ustajalim mirisom znoja, u pohabanom štofu sjedišta i sjećanja. Sve to staje u neki, nikad smontirani, film.

 

Crveno i belo

Nismo ni krenuli, a četa navijača Crvene Zvezde je najavila prekid filma. Ubrzo smo se sjetili, probuđeni njihovom pjesmom i pijančenjem na tašte, da tog dana Zvezda treba da se tuče sa minhenskim Bajernom. Odavno već ne pratim sport. Od kako sam postao sportski invalid, (dvije povrede i dvije operacije koljena) vrijeđa me nemogućnost učestvovanja u igri koja je početak i kraj mog, uvijek naivnog, viđenja sporta.

 

Prva navijačka lekcija

Iako sam odrastao u izrazito zvezdaškoj porodici, moje mladalačke navijačke afinitete je razbio, vrlo rano, moj otac, deklarisani umjereni Zvezdaš, koga je kao srednjoškolca u zagrebačkom srednjoškolskom centru jednog proljeća zatekao MASPOK.
Imao sam 8 godina. Partizan je igrao protiv zagrebačkog Dinama. Juga se još žilavo držala. I bila je još uvijek jaka ta Prva liga.
U dnevnom boravku tata sjedi i rezignirano puši. Ujak kalkuliše. Priča o bodovima. Ako “Partizan” izgubi, “Zvezda” je već šampion.
Kao ostrašćeni Delija, čiju strast su najviše budili Grobari, vršnjaci iz ulice, koji su me zvali, “uaa Cigane”, prirodno je bilo da navijam za Dinamo. Ne znam u kojoj minuti, Marko Mlinarec postiže go. Dinamo vodi. Skačem, urlam, vrištim. I onda fljus. Pomračenje sunca. Traka puca. Tata staloženo objašnjava da nije u redu navijati za “ustaše”. Ništa ne razumijem. Lijevo uho zvoni od šamarčine, a desno čuje očevu poruku. Ali ona ne dolazi do nedovoljno razvijenih ganglija. Ne sjećam se ni kako se završila utakmica, ni ko je osvojio prvenstvo Jugoslavije. A tek, ko su “ustaše”?
Zamjeriće mi svi hroničari sporta, a ima ih, nažalost, mnogo, koji svoje bezvrijedne informacije i izgubljeno vrijeme danas ulažu, profesionalno i posvećeno, u kladionice.

 

Druga navijačka lekcija

Sjećam se 1988. godine. Banjaluka. “Borac”-“CZ”. Finale Kupa Maršala.
Stari navija za Borac. Nije mi jasno, opet. Kakav “Borac”? Odbijam da gledam utakmicu. U dječijoj sobi, kao, pišem zadaću i čekam rezultat. Poslije vremena vječnosti u izmaglici u moju sobu upada Čiko. Komšija. Vršnjak. “Grobar”. U ekstazi, vrišti u mojoj rođenoj kući: “Zvezda izgubila”. Tjeram ga iz kuće uz sve psovke koje smo naučili u našoj ulici. Otac izlazi iz dnevnom boravka. Slajsa mi lijevi obraz. Plačući, ne od bola, već zbog Zvezdinog poraza, zaključavam se u kupatilo.

Dugo ću kasnije razmišljati o pedagoškim metodama mog oca. Zamjeriću mu, pa ću ga pravdati. Ali ću se dugo i postepeno hladiti i od fudbala i od Zvezde.

 

Umjesto geografije, lekcija iz nasilja.
Umjesto maslina, ispod oka masnica.

Vraćamo se slikom i riječju u narečeni voz koji nikako da krene iz Bara. Uzavrelo je i crveno i belo. I u vozu i pored voza.
Neka jeza i slutnja su se počele uvlačiti u mene. Meškolje se i moje festivalske kolege. Skandiranja su sve jača. Te rimovane umotvorine nisam zapamtio. Sjećam se da se tematika širila u dijapazonu od ljubavi prema klubu do ljubavi prema otadžbini. Otažbini koja nije podlijegala standardima geografije. Granica nema u zanosu navijačke pjesme. -Šta me briga, ja sam – Zvezdaš, govorio sam sam sebi. U sebe.
– Jeste, matori, ali na kačketu plavom ti je maslina, zaštitini znak barskog festivala, upozoravao sam se. -Pa, upravo to, ja sam Zvezdaš i pacifista, nastavljao sam unutrašnju raspravu. Organa reda, vlasti ni konduktera nigdje na vidiku. Navijačka pjesma je sve glasnija. Praćena je ritmom proizvedenim lupanjem po vratima kupea. Proviruju u naš kupe. Osmatraju nas. I povremeno lupkaju. Ne znam da li da ih pogledam ili da se pravim da spavam. Sklopim oči, ali ne mogu da usporim disanje. Voz kreće u presporom tempu u odnosu na sva scenarija koja se vrte po mojoj glavi. Ne sjećam se imena sljedećih stanica. Ali na svakoj su stajale grupe u crveno – belom i punile voz neprijatnošću.
Nas trojica, blijedi, prepuni maslina, na majicama, cekerima i torbama, nismo pričali. Taj reklamni materijal nas neće spasiti, mislio sam, gušeći se od napetosti. Želim da se nešto već desi. Neka nas umlate. Udariću prvog. Staću na ulaz u kupe. Ali još uvijek niko ne ulazi. Opet sklapam oči. Molim sve molitve koje znam. Nisu brojne. Cjepkam i sričem riječi, jer disanje se otima kontroli.
Vrata se otvaraju. Neki čestiti Zvezdaš otkopčava šlic, vadi štafetu i počinje da šara po kupeu. Kratko. I povlači se. Zatvara kupe. Smijeh. Grohotan. Pobjednički. Kipim. Paralizovan sam od onog poznatog straha pred batinanje. Ali odavno su bile te batine. Još od devedetih nisam popio udarac. Iskreno, bježao sam od takvih prilika. Sapatnike pored sebe ne primjećujem. I oni samo ćute. Iskočiću iz voza. I onako je prespor. Tutnji mi u glavi. Zvuk voza koji mili po šinama odavno već ne čujem. Onda pokušavam da zaspim. Zatvram oči, uprežem misli u kočije koje će da me vaznesu iz ove situacije. Ne znam koje je vrijeme. Navijačko veselje povremeno jenja, pa se pojača. Na svakoj stanici se povećava broj crvenih i belih. Ne konstatujem pejzaže. Da li smo još u Crnoj Gori? Da li smo prešli u Srbiju? Kako sav taj prostor u atlasu izgleda tako malen. A vrijeme dugačko. A istorija još duža.

Vrata se opet otvaraju.
-Đe ste, momci, drug Delija počinje isleđivanje. Za njim ulaze još trojica. Sjedaju među nas. Ima ih na vratima. Ima ih posvuda. Crveno i belo.
Nečim izazvani “glavni inspektor” navijačke skupine reče Marku, mladom studentu režije, da ga je vječito viđao na derbijima uvijek na “Jugu”. Marko se branio, govoreći da ne prati fudbal.
-A je li? nastavi islednik. – Imaš neki problem sa fudbalom, logičan je Delija.
-Ništa, izusti Marko. – Ne pratim sport. Studiram režiju. Bili smo na festivalu u Baru. Drhti mu glas. Mijenja boju i intonaciju.

Nemoćan sam. Čak da budem potuno iskren, lakše mi je što nisu počeli sa mnom.
-Kakav ti je to znak na glavi? znatiželjan je i uporan inspektor, svjestan da tako diže napetost do maksimuma.
Marko već zamuckuje. Ne odgovara.
-A odakle si? neumoran je Delija. Ne čeka više da mu Marko odgovori.

-Iz Beograda, nesigurno će Marko, vrludajući očima koje traže pomoć od mene. Od Ivana.

– A iz Beograda, procijedi strašni Delija i ošamari Marka. Mlako. Slabo. Jadno. Jadno podjednako kao i njegov motiv za nasiljem.

-Mamu li vam, jebem, vrištim u sebi. Pičke u krdu. Gubim vazduh. Život mi prolazi u par frejmova. Pokušavam da ustanem.

– Ljudi, sve je u redu pustite nas na miru. Vraćamo se iz Bara za Beograd, prodeklamovah u polučučnju, razvaljen i umoran od napetosti živaca, očekujući udarac sa svih strana.

– A odakle si ti? upita drugi crveno – beli, gurnuvši me malo unazad. Slijepih se za naslonjač od sjedišta.

– Iz Banjaluke, pukoh kao iz topa, računajući da mi iz Republike Srpske nismo još potrošili svoj kredit kada je u pitanju samilost naše braće iz Srbije i Crne Gore.

– A za koga navijaš? uglas pitaju Cigani.
– Za Borac, izvalih, iznenadivši i sebe i situaciju.

Pogledaše nas još jednom, svu trojicu. Progunđaše nešto međusobno. I prasnuše u smijeh.

– Brate, u redu je, reče “glavni inspektor”. Povukoše se crveno – beli iz našeg kupea.

Nas trojica dokumentarista u pokušaju se pogledasmo stidljivo. I dalje smo ćutali. Poniženi. I malo popišani. Marko je platio šamarčinom svoj hipsterski izgled. Ivan, bajkerski čupav mladić iz Sremske Mitrovice, sa vječitim poluosmijehom, i dalje je držao isti na licu.

Trebalo još kilometara prevaliti do Beograda. Do prestonice. Tamo me čekao kum. Predahnuću, pa nazad u Republiku Srpsku. Dugo sam razmišljao o Zvezdi, o Crvenoj, o Borcu. O ocu.
Šta je presudilo da nas ne odvale od batina. Čuj Borac. Banjaluka. BLIFF. Rat. Sažaljenje. Otac. Molitva. Dokumentaristika.

Izgleda da sam mnoge, pa i tu tvoju šamarčinu, odavno već odcrvenio, moj Delijo iz Bara.

Sad sam samo beo, Cigane moj.
Pagane.
Poslaću ti šljivu. Rakiju. Brate moj.
A ti meni, kad se sjetiš, šibni jednu grančicu.
U mom kraju još uvijek ne rastu masline.

 

 

Piše: Saša Berendika

Shortlink: