Proza: Pregorijevanje | Mixer portal

Proza: Pregorijevanje

šibica

Desi se tako ponekad da od velike žudnje pregorimo. Goreći tako danima i mjesecima ne osjećajući ništa osim žara i plama, vatra koja nam u početku godi, počne nekako čudno svijetliti i gubiti svoju bit i smislenost. Što više dogorijeva plamen počinje da liči na ledenicu, krene se hladiti i kočiti i vremenom se potpuno zaledi.

Srce prestane kucati za onoga za kojega je mislilo da je rođeno, a duša počne udisati potpuno nepoznate mirise za koje nije mogla ni da pretpostavi da su do toga trenutka postojali.
Neki kažu da je to sastavni dio života, a ja mislim da je to jedno ogromno sranje koje svaki normalan čovjek, kada se u njemu nađe, želi što prije da zaboravi.

Mada je jedan antički mudrac rekao da se u istu rijeku dva puta ne može ući, da sve teče i da se sve mijenja, te da čovjek već u stotom djeliću sekunde svoga postojanja više nije onaj od prije, ja i dalje vjerujem da samo jedna ljubav postoji i da tokom svoga života uvijek istu ljubav pronalazimo, iz iste ljubavi izlazimo i istoj se ljubavi vraćamo. Kada je izgubimo ne nalazimo neku drugu, ako je uopšte ikada i pronađemo, nego, ako imamo sreće, toj prvotnoj izgubljenoj ljubavi se vratimo.

Da, ljubav je taj uvijek isti nepromjenjivi snažni osjećaj lakoće i težine koji se nikada ne mijenja. Ono što se mijenja su ljudi. Oni uvijek nekamo odlaze i odnekud se vraćaju – dolaze, odlaze… odlaze i dolaze…

 

Autor: Ernest Bučinski

Shortlink: