MIXER INTERVJU/ Miroslav Tovirac: Gradite svoj stil | Mixer portal

MIXER INTERVJU/ Miroslav Tovirac: Gradite svoj stil

Tovirac

Ono što jedan muzički sastav, naročito ako se radi o jazz i rokenrol muzici, čini moćnim jeste jaka ritam sekcija. Bendovi koji su postigli zavidan uspjeh u karijeri dobro su znali za tu činjenicu, zato su uvijek vodili računa ko će im svirati bas gitaru i bubnjeve. Jedan od bas gitarista mlađe generacije, kojeg bi svaki bend sa ovih prostora poželio da ima u svojim redovima, jeste Miroslav Tovirac. Nakon mnogo sati vježbanja i rada ovaj sjajni muzičar je dosegao visine profesionalizma i postao umjetnik koji svira rame uz rame sa Rambom Amadeusom, Vasilom Hadžimanovim, Aleksandrom Radović i drugim poznatim muzičarima. Još kao dječak, sa svojih četiri godine, počeo se zanimati za muziku. To nije mogao izbjeći, kako kaže, ni da je htio, jer potiče iz muzičarske porodice, a budući da je njegov otac gitarista uz njega je napravio svoje prve muzičke korake, kako svirački, tako i slušalački. Paralelno je počeo da otkriva instrument, gitaru, i da sluša ploče. Prva pjesma koju pamti iz djetinjstva jeste “Apatche” legendarnig benda The Shadows, a onda je uslijedilo i skidanje numera od bendova poput The Beatles, The Rolling Stones, Allman Brothers Band i drugih. O svojim počecima i karijeri za Urban magazin govorio je fantastični Miroslav Tovirac, a mi nećemo pogriješiti ako kažemo da se radi o jednom od najboljih basista sa ovih prostora, za čije ime tek treba da se čuje.

Kako se stvorila tvolja ljubav prema muzici i kada si shvatio da će ti muzika postati životni poziv?

Tovirac: Jako sam rano zavolio muziku, upravo igrajući se sa instrumentima. Znate, kao klincu od 4-5 godina sasvim mi je ravnopravno djelovala gitara “Ibanez, artist, John Scofield model”, sa autićem na daljinski. A tamo nekad u osnovnoj školi kada sam prvi put nastupio pred publikom shvatio sam da je to, to.

Da li si prije bas gitare svirao još neke instrumente i kada ti je ovaj instrument postao prioritet?

Tovirac: Kao što sam spomenuo, prvo sam počeo kao gitarista. Kasnije sam nastavio da sviram i bubnjeve. Nekako,vremenom sam sve više i više postajao svjestan da je bass moj instrument, odnosno, moj senzibilitet. Što se tiče mog stila sviranja, mislim da sam uspio da uvrstim dosta elemenata od sva tri instrumenta u ovaj jedan.

Muzički pravac koji njeguješ je jazz. Zašto si zavolio baš taj pravac i da li je i on, kao što kažu za rokenrol, način življenja ili samo muzički žanr?

Tovirac: Jazz je danas mnogo širi pojam nego što je to predstavljao ranije. Prije par dana sam nastupao na jednom od najprestižnijih  jazz festivala na svijetu, ”Montreux jazz festival”, sa Rambom Amadeusom, i tamo sam uvidio i uvjerio se da tu nastupaju najeminentniji svjetski izvođači iz raznih sfera, od be bop-a, world music, trip hop, latino, do fusion i slično. Tako da mislim da je danas jazz postao sinonim za najviši umjetnički nivo u bilo kojoj vrsti muzike. Da je proširio svoju  “formulu”, izašao iz svojih gabarita, modernizovao se. U tom smislu ga njegujem. Između ostalog pokušavajući da razne vrste muzike spajam u jedno, tzv “fusion”. I da, jazz je devinitivno način življenja.

Koji su tvoji muzički uzori i koliko su uticali na tvoj način muziciranja?

Tovirac: Tu sam malo čudan, moram priznati. Podjednako se divim Pat Metheny-u i Koji iz Disciplin A Kitschme. A najviše heroja imam među klavijaturistima i bubnjarima. Joe Zawinul, Paco Sery, Bernard Purdie, sigurno su uticali svi pomalo, mada se trudim da, što bi se reklo “pokupim od svih kajmak”, a da se to ne primjeti.

Šta slušaš dok voziš automobile, ili si zavaljen u fotelju?

Tovirac: Ne vozim automobil, a kad sam zavaljen u fotelju, u zadnje vrijeme, volim da pustim neki od internet radija kojih je svakim danom ima sve više zanimljivijih.

Sarađivao si i sarađuješ sa Vasilom Hadžimanovim. Kako je počela saradnja? Na koji način je sviranje sa Vasilom uticalo na tvoj dalji rad?

Tovirac: Sa Vasil Hadžimanov Bendom sam zvanično počeo da sviram u novembru 2009. godine. Mada sam svirao i ranije dosta svirki kao zamjena bivšem basisti Vladi Samardžiću, koji je strahovit muzičar. Sviranje u ovom bendu  je bukvalno škola interakcije i izraza svoje duhovitosti na instrumentu. Saradnja sa Vasil Hadžimanov Bendom je abnormalno uticala i utiče dan danas na moje sviranje. Usput, poručio bih svim vašim čitaocima da možete da downlodujete nas zadnji album  “Can You Dig It?” na iTunes-u. Sve informacije možete naći na sajtu: http://www.vhband.com/

Svirao si jedno vrijeme i sa Aleksandrom Radović. Kakva je ona osoba za saradnju i koja iskustva te vežu za taj period?

Tovirac: Sa Aleksandrom sam prvo počeo da sviram kada sam se preselio u Beograd. Tako da se može reci da je ona jedna od glavnih krivaca što sam ovdje. Šalim se, naravno! Divna me iskustva vežu sa taj period. Prvenstveno jer je bend bio sačinjen od ljudi koji su mi i dan danas jedni od najboljih prijatelja.Takođe smo i kolege, pa smo ostali i dalje u nekim muzičkim varijantama.To je bio period kada sam počeo sa ozbiljnim putovanjima, velikim koncertima i svirkom sa dosta ozbiljnijim muzičarima nego ranije. Aleksandra je veliki profesionalac i veoma je poštujem, ali jednostavno taj ciklus se završio i razišli smo se na svoje strane.

Jedan si od dva Winnetua iz ritam sekcije Ramba Amadeusa. Kako je došlo do toga?

Tovirac: Do saradnje sa Rambom je došlo prilično sličnim putem kao i sa Vasilom. Njegov bivši basista Vladimir Cukić je imao blažu automobilsku nesreću, pa sam upao kao zamjena na neki period. Poslije kad se vratio u bend, Rambo, Malesević i ja smo radili jedan paralelni projekat koji se zvao “KUD Vinćanci”.To je bilo neko naše viđenje muzike tog drevnog naroda. Od početka prosle godine smo zvanično Rambo Amadeus and two Winettous and one More, pošto nam se pridružio na klavijaturama i Vojno Dizdar. O Rambu ne treba mnogo pričati. To je jedan strahoviti profesionalac, ekstremno duhovit čovjek i ugodan za saradnju. Malesević takođe. Svirati sa obojicom je neiscrpan izvor inspiracije.

Koja je razlika u pristupu muzici sa Aleksandrom u odnosu na ovaj period kada si u Rambovoj ekipi i da li uopšte i postoji razlika, jer u oba slučaja se radi o jako profesionalnim muzičarima?

Tovirac: Razlika ipak postoji. I to ogromna. Aleksandrina muzika je pop, što podrazumjeva da se taj program ogromnom većinom izvodi svaki put isto na koncertima, a to i publika očekuje, što je dobro. Kod Ramba je obrnuto. On je publiku navikao na neočekivano, što je i nama kao muzičarima u bendu zanimljivije.

Koliki je tvoj uticaj na stvaranje muzike sa muzičarima sa kojim si do sada radio? Da li ti se pružila šansa da se kreativno ostvariš?

Tovirac: Ne volim mnogo da se petljam u nečije ideje.To vam je kao ona izreka “mnogo babica, kilavo dijete”. Naravno, na kraju dam neki svoj lični pečat na sve to, kao i ostali članovi benda. A kao kompozitor na zadnjem albumu Vasil Hadžimanov Benda sam potpisan na tri kompozicije.

Šta jednog muzičara poput tebe čini srećnim kada je riječ o muzici? Da li rad sa poznatim muzičarima, da li puni klubovi, da li finansijski momenat ili je najbitnija ljubav prema instrumentu i muzici?

Tovirac: To što mogu da živim sasvim ugodno, baveći se nečim što volim. Jednostavno.

Da li bi ako bi ti se pružila šansa svirao u nekom orkestru koji prati današnje folk zvijezde, tipa Ace Lukasa, Dragane i Cece?

Tovirac: Ne bih, jer sam tu epizodu vež davno prošao.

Imaš li u planu neki solo projekat?

Tovirac: Da,naravno.Već godinama komponujem i snimam svoje stvari.U zadnje vrijeme sam intenzivnije krenuo da razmišljam na tu temu. Počeo sam da kopam po kompjuteru da vidim šta bi to bilo najzanimljivije da probam sa bendom.

Koja ti je omiljena aktivnost kada ne muziciraš? Kako se odmaraš nakon koncerata? Imaš li hobi?

Tovirac: Vozim bicikl i u stanju sam da odgledam pet filmova zaredom. Obožavam filmove.

Čime bi se bavio kada ne bi bio muzičar? I da li bi uopšte mogao da živiš bez muzike?

Tovirac: Kada bih mogao samo na trenutak da pritiskom na dugme ne budem ovo što jesam sigurno bi mi sinulo čim bi se drugim bavio. Ovako mi ne pada ništa na pamet. Nadam se da nikada neću morati da saznam kako je živjeti bez muzike.

Poruka mladim muzičarima koji bi željeli da krenu tvojim putem?

Tovirac: Gradite svoj stil, to je najbitnije!

 

Razgovarao: Ernest Bučinski

 

Shortlink: