Kolumna: Biranje vlasti | Mixer portal

Kolumna: Biranje vlasti

sirotinja

Kod nas na autopraonici uglavnom se ne bavimo politikom. Ne zbog toga što smo nesposobni za bavljenje jednom takvom djelatnošću, već prosto što naš vokabular, čak i kad je neko kao što je Starac, tu, djeluje mnogo pristonije i kulturnije od onog koji se čuje u našoj narodnoj skupštini. Prošli put sam govorio o seriji „Igra tronova“, pa moram reći da sam se prevario, jer ako ste imali priliku da gledate prvu konstitutivnu sjednicu Narodne Skupštine Republike Srpske, imali ste priliku da vidite nešto mnogo zanimljivije. A i duže traje.

Po nesreći, taj dan na našoj praonici nije bilo previše posla, a ja sam mahinalno uključio televizor. I eto ga. Kao demonske sile iz najdubljeg mraka počeli su da izranjaju po ekranu smjenjujući se na govornici, onako krvožedni, aljkavi i osorni. Tačno je da televizija ima tu neku hipnotičku sposobnost. Ako tome dodate da je napolju bilo hladno, a unutra toplo, jasno je da sam bio osuđen da gledam to mučenje.

I po ko zna koji put jedno i jedino pitanje koje sebi stalno ponavljam nakon silovanja mog mozga opet je tu:

„U kakvoj mi to zemlji živimo?“

Šta je ovo? Loša farsa, neuspjeli eksperiment (nešto je loše krenulo u laboratoriji pa su pacijenti nakon lobotomije pobjegli i zauzeli skupštinu), neka nova humoristička serija… zar je moguće bilo kako u bilo kom svemiru, pod bilo kojim okolnostima da ovi ljudi ovdje, ovi u ekranu, ikako, ikad, odlučuju o bilo čemu, a pogotovu o nečem takvom kao što su naše sudbine i naši životi?

Ovo je nešto što mi nikad neće biti jasno. Predsjednik se ponaša kao glavni baja u kafani. Znate onaj kome niko ne smije ništa reći. A opozicija kao one sitne male jajare koje svjesno provociraju, nadajući se da će se naći neko dovoljno jak u masi da baju obori jednim preciznim udarcem, a onda će oni da ga dokosure. Moram reći da me uvijek ostave bez teksta. U stvarnosti, da je naša skupština kojim slučajem kafana, to bi bila jedna od onih birtija u koje ni pod kojim okolnostima ne bih zalazio. Nisam nasilan tip, a na takva mjesta uglavnom svraćaju drvosječe i hronične kavgadžije koje su spremne na sve. Zar je moguće da mjesto koje je najviši organ vlasti neke zemlje može da liči na ovo?

I opet zar je moguće da su ovi ljudi, ove kreature tako dobro plaćene da tamo laprdaju tako kako već laprdaju? A ja se borim kako da platim kiriju iz mjeseca u mjesec? Ili uvijek iznova važem o vrijednosti dobrog obroka – znate ono hljeb s pavlakom ili bez pavlake!? Čovječe, treba odavde bježati.

Stvarno, nije strašno što radim tu gdje radim i nije strašno ni to što je zima, ni što mi se prsti ukoče, a zglobovi bole kao da imam sve vrste reume odjednom. Nije strašno čak ni to što je plata bijedna a zato malena. Ne, ovo je strašno. Strašno je kad shvatite da su ovi primjerci ljudske vrste, ti potomci homo sapiensa (zašto mi ništa ne dozvoljavam da kažem kako su slika i prilika Božija, prosto ne mogu da vjerujem da Neko ko je u stanju da stvori tako savršen Univerzum može da stvori i nešto ovako), da su oni neko od čijeg hira zavisi naša sudbina?

Srećom, za utjehu, dan kasnije ista televizija je prikazivala jako upečatljiv dokumentarac o apokalipsi drugog svjetskog rata. Posle gledanja svih tih strahota Aušvica, Dahaua i stotina ratišta na kojima su ljudi padali pokošeni kao snoplje, shvatam po ko zna koji put kakav je svijet u kome živimo. Da neko iz nekog razloga potamani pet miliona mravi to bi bio genocid. A ubiti pet miliona ljudi…

I onda se to sve nekako izmješa u meni. Zar nas jedna ovakva strahota nije ničemu naučila? A kad je to čovječanstvo uopšte učilo?

Pa šta onda očekujem? Da će doći neko krajnje kulturan i obrazovan i spasiti ovu zemlju?

Ne.

Mi koji smo osuđeni ili prokleti da u njoj živimo, možemo samo pisati ovakve tekstove za onog jednog čovjeka koji trenutno nije znao šta da radi pa je odlučio da proviri na neki od hiljada internet portala koji se nude na globalnoj sceni. I on se sad pita šta ja tu uopšte pričam? Kažem mu: bježi. Bježi glavom bez obzira, ako možeš da se spaseš, ako imaš tetku, prijatelja, rođake u nekoj zemlji van granica ove – bježi. I nemoj se nikad vraćati. Kad s pristojne udaljenosti budeš možda nekad opet čitao moj tekst možeš pomisliti da sam isfrustriran ili pun kompleksa, da sam nesposoban da odem odavde ili da uradim nešto za samog sebe. To je tvoje pravo. A sada, ma kako god nam politički stavovi i pogledi bili suprotni, duboko u sebi znaš da sam u pravu. Usput budi rečeno – ja nemam nikakve političke stavove. Nekad sam prije nekoliko godina čitao razgovor sa jednim od monaha sa Svete Gore koji je proveo život sasvim asketski – u pustinji. Kad su ga pitali za njegovo mišljenje o politici on je kratko rekao da politiku od početka smatra satanskom djelatnošću, tako i sve koji se sa njom bave posmatra kao Satanine sluge i da je njega koji je veći dio svog života proveo pokušavajući da služi nekoj sasvim drugoj opciji, krajnje glupo pitati jedno takvo pitanje.

Pametnom dosta.

Moja malenkost je veoma daleko od toga da se može smatrati čak i dobrom, a ni blizu savršenom u nečem, ali osjećaj da živimo u nekoj vrsti pakla uvijek kad ih gledam u toj smiješnoj kutiji, prati me i proganja kao neka vrsta očajnog ludila bez izgleda na poboljšanje.

 

Autor: Stevo Grabovac

 

Shortlink: