Satirichni Comment: Mister Dule, car nad carevima | Mixer portal

Satirichni Comment: Mister Dule, car nad carevima

 

Dule je bio car nad carevima. Serbljansko carstvo je vazdigao do nebeskih visina. Spojio je kopno s morem i more s kopnom. Zemlju s vazduhom i vazduh sa zemljom. Ognjenim mačem zamalo osvojio cijeli Balkan. Vladao je bezmalo s dvije trećine Balkana, možda čak i tri četvrtine, to sad i nije toliko bitno jer mogao je da zavlada vascijelim Karpatima sve do Alpa, pa i dalje, samo da je htio.

Da je naš Dule imao sklonost ka plivanju i pravljenju carskih lađa zasigurno bi zavladao i Malom Azijom i stigao sve tamo do daleke Perzije. Otišao bi on i dalje. Možda bi dopro i do daljina kuda je, kojekude, Aleksandar Veliki hodao sa svojim samoubilačkim trupama. Ali nije Dule bio megaloman i nije mu bio interes da se dokazuje i pokazuje rastjerujući po goletima kojekakva divlja plemena i spodobe. Dule je volio ove naše prostore, bio skroman. Nije on bio kao tamo neki blesavi Heraklo pa da se s troglavim psima bije i na sličnoj živini iživljava samo da bi dokazao svoju silu i moć. Bilo mu je dovoljno što je porobio bratske narode Grke, Bugare i slavenska bratska plamena. Ponekad bi pohrlio u pogode ka Romeji, iliti kako je od milošte vjekovima zovu Bizantiji, ali nikako ne hrleći iz nekakvoga hira već iz puste samoodbrane.

Dule je bio car nad carevima. Bio je car, vojnik, vladar, autoritet, otac, ljubavnik, ali i pravdoljubac i donosilac prvih zakona koji su od ovdašnjih poludivljih plemena stvorili super narode. Stare Hebrejske zakone tipa zub za zub, oko za oko, lakat za lakat, zglob za zglob, on je usavršio i od običnih frazica sačinio pravilnik kojih se ni Kaligula zastidio ne bi. Zato je bio mnogopoštovan od strane naroda, naročito kmetova bezemljaša i velikocijenjen od strane plemićke vlastele na koje se većina pravila i nije odnosila, a ako se i odnosila sankcije za učinjena zlodjela bila su mnogo blaža nego ona koja su se odnosila na puku sirotinju.

Naprimjer, ako bi neko seljače u najboljim godinama, današnjim rječnikom rečeno tinejdžer, zaskočilo seljančicu, tinejdžerku približnih godina, a pri tom to ne bi bilo odobreno od strane njezinog nervoznog oca kmeta koji je po vascijeli dan kičmao po livadetinama svoga gazde, ožalošćeni ćaća imao bi pravo da napaljenom dječarcu odreže, ili ruku kojom ju je milovao, ili nježnik kojim je nespretno zanježdio među zabranjene skute. Međutim, ako bi isti taj neotesani čin načinio isti onaj gazda za kojega nesrećni otac godinama radi za vreću brašna i šaku soli, zaskočivši mu ćerkicu dok jadni ćale rilja na njegovom imanju, bogatome vlastelinu po carskom zakoniku ne bi hvalila ni dlaka za glave. Možda bi, u najgorem slučaju, ostao tanak za pola srebrenjaka, ili bi nesrećnom ocu bio dužan umjesto jedne šake soli doplati još pola šake nekakvog jeftinog začina. Ali šta je pola šake začina naspram gubitka šake, oka, zuba, noge i ostalih dijelova dragocijenog tijela.

Istini za volju, pošteno je da zakon ne bude jednak za sve. A zašto bi i bio? Kakve vajde Dule ima od nesrećnika koji ništa drugo ne umije nego da se uhvati rala i po cijeli dan hoda za repom smrdljivoga vola. Od plemića itekako ima koristi, ako ne zato što mu ovaj puni kasu dukatima, onda jer će mu ovaj za potrebu budućeg rata za tili čas prikupiti na stotinu radnika i preko noći ih pretvorit u ratnike, a za uzvrat dobit čin viteza oklopnika. Raji će umjesto motika i pritki podijeliti koplja, navući na njih malo bolje pamučne haljetke i na njih okačiti svakojake ratničke hantrage koje ovi sa sebe neće skidat sve dok se rat ne završi. Svi zadovoljni, miran Balkan. Pa za takvoj ljudini da otsjecaš ruke, noge i nježnik i to zbog obične obljube, a s druge strane može ti valjat’ ko niko tvoj.

Dule je bio car nad carevima, zato ga i prozvaše Dule Silni. Ali zbog metoda kojima je vladao prije bi se moglo reći da je bio silnik i siledžija. Ipak, naša raja je čudna svjetina. Ona od pamtivjeka silnike naziva silnima, siledžije plemenitima, đavole imenuje u svece, a od istinskih svetaca stvara narodne neprijatelje “namber van”. Ne bih se čudio da jednog dana i ove sadašnje kabadahije, koje nam se decenijama ne skidaju sa grbače, naša buduća pokolenja ne proglase svetim ljudima.

 

NASTAVIĆE SE…

AUTOR: Ernest Bučinski

Shortlink: