NPRS: U petak projekcija filma “PODIGNITE CRVENE FENJERE” | Mixer portal

NPRS: U petak projekcija filma “PODIGNITE CRVENE FENJERE”

 

 

Narodno pozorište Republike Srpske vas sa zadovoljstvom poziva na projekciju filma “Podignite crvene fenjere“, kineskog režisera Džanga Jimua – scena “Petar Kočić”, petak, 29. novembar 2019. godine u 19 časova. ULAZ SLOBODAN! Razgovor o filmu nakon projekcije vodi Slaviša Radan, dramaturg.

Film „Podignite crvene fenjere“, u svim filmskim segmentima, prava je poslastica! Zvučnost filma koju ne možete ne zapaziti (postiže se raznim načinima – nekad veoma specifičnim zvukovima, nekad veličanstvenom horskom muzikom, nekad potpunom tišinom) i savršena fotografija s akcentom na bojama, stapaju se u kinematografsko umjetničko remek-djelo. Pomenute boje su ključne za film, kako na simboličkom nivou, tako i za izazivanje emocija – prije svega strasti, ali i napetosti, a ponekad i straha. Vjerovatno su i presudne za stvaranje ambijenta u kadru, što inače nije čest slučaj, s obzirom da na tom polju uglavnom dominira zvuk.
Tema koju obrađuje, upravo je ona često tretirana u razgovorima u okviru Filmoteke – konvencije koje „nije“ poželjno dovoditi u pitanje. Tradicija koju malodušnici, nažalost, često zloupotrebljavaju u lične interese. Ili pak iza njenih čvrstih temelja skrivaju svoju bezgraničnu glupost.
Često imam običaj reći da se čovjekom postaje tek kada se shvati da nametnute društvene konvencije treba stalno iznova i iznova preispitivati. Dok imaju smisla, konvencije su poželjne. Problem nastaje kada one počinju gubiti svoju svrhu, ali su ipak dovoljno dugo potrajale da ih se mnogi (uglavnom oni nekreativni koji bez potčinjavanja pravilima ne znaju da žive) i dalje slijepo drže. Da bi ih i nadalje održali u životu, proglašavaju ih dijelom tradicije, čak i nekom vrstom svetinje u koju se ne smije sumnjati. Pogotovo kada se shvati da se putem njih većina naroda može držati u pokornosti. I eto nas ponovo na pragu jednoumlja! Novog oblika inkvizicije!
A kada jednoumlje jednom nastupi, otresti ga se nije lako. Jedni, iz svoje poltronske navike saginjanja, prihvataju sve što se nameće, drugi, uglavnom zbog straha od anatemisanja, svjesno ne preuzimaju na sebe bilo kakav oblik društvene odgovornosti.
Jedna od rečenica iz filma koja zastupa neprikosnovenost tradicije, govoreći o obaveznom mjestu ručavanja, naravno, ne potkrepljujući to razlozima, izgleda ovako: „Običaj je da se ovde sastajemo i ručavamo. Običaji porodice Čen sežu još iz davnina. Važno je da ih poštujete.“
Dakle, na filmu je u pitanju kineska tradicija s početka XX stoljeća, a obrađuje položaj žene unutar te i takve tradicije. Sve počinje udajom mlade žene za bogatog gospodara Čena, tj. njenim dolaskom u mužev dvorac. On već ima tri žene, tj. gospodarice, koje naravno četvrtu, svoju direktnu konkurenciju, ne dočekuju nimalo srdačno – najmlađa je među njima, a gospodaru još nedovoljno poznata. Odmah dobija status privilegovane, što se formalno objelodanjuje paljenjem titularnih crvenih fenjera, a znači da će gospodar tu noć spavati u njenom krevetu. Privilegije podrazumijevaju i masažu stopala, što po istočnjačkoj medicini, direktno utiče na dobro zdravlje žene, ali i ono najvažnije – status i moć.
Odnos samih žena prema ovako uspostavljenim pravilima najbolje ocrtava rečenica koju Druga gospodarica, znači druga po redu, i po stažu i po starosti, upućuje Četvrtoj, novopridošloj: „Ne podcjenjuj značaj običaja. Ako ne možeš da podneseš svakodnevnu masažu stopala, onda ćeš vrlo brzo voditi domaćinstvo“. Što bi u ovom slučaju značilo „pasti na niske grane. A uskoro joj kaže i sljedeće: „Ako par dana nema masaže stopala, ni sluge se prema tebi više ne ponašaju isto“.
Čak i služavka Četvrte gospodarice, maštajući o promjeni svog sadašnjeg statusa, zamišlja u svojoj sobi da joj se stopala masiraju. Slična želja spopada i samu Četvrtu gospodaricu – nakon što je gospodar prestane posjećivati, tjera služavku da joj masira stopala.
Ova izražena potreba za moći, tako svojstvena ljudima, očigledno je stara koliko i samo njihovo postojanje. I glavni je razlog urušavanja svakog naprednog ljudskog djelovanja. Pa sam pojam „karijera“ ili „građenje karijere“, ako se malo bolje razmisli, ocrtava priličnu sumanutost. A opšte je prihvaćena. Vrijeme novih medija donosi lične profile pretrpane vlastitim slikama. Za koga? Kome su namjenjene? Naravno, vlasniku samom. Svaka od tih slika predstavlja po jedno ogledalo. Sada ih možemo imati na hiljade. Nekada smo ismijavali Andersenovu Snježnu kraljicu i njenu zaljubljenost u samu sebe. Sada je imitiramo nimalo se ne stideći.
No, kako je  sve u stalnom kretanju, promjene su neizbježne. Tako je i sa stanjem u dvorcu – uskoro počinje izmicati kontroli. Polako ali sigurno…
Onog momenta kada se počinje osjećati teret besmislenih pravila ili uopšte postojanja stvari koje guše čovjekove slobode… dakle, tog momenta imamo jasan znak da će se u bližoj ili daljoj budućnosti dogoditi promjene. Naravno, ne treba biti naivan i pomisliti da će do promjena doći preko noći. Stoljetni običaji i navike koje idu uz njih, neće lako posustati – neće se predati bez žrtava. Tome svjedočimo i u filmu – „tradicionalni“ kineski običaji pokazaće svoje najstrašnije lice u zaključanoj prostoriji dvorca.
A da ne postoje čarobni štapići, i da bez žrtve ništa nije moguće, jasno nam govori i Isus Hrist svojim primjerom, ali i mnogi drugi prije i poslije njega. Oni su preteče svog vremena, vide onda kada ostali ne mogu.
A kada se jednom ustanovi problem, fokus ne smije biti na prebrojavanju onih koji će izvjesna pravila poštovati i onih koji to neće, već na insistiranju da se saopšte razlozi zašto se neko pravilo i dalje treba poštovati. I da onda zaživi rasprava. Odličan primjer imamo u Egziperijevom „Malom princu“ – svi ćemo tvrditi da smo ga čitali, vjerovatno i jesmo, međutim nije veliki broj onih koji su ga zaista pročitali.
Znamo da Mali princ stalno postavlja pitanja. Iznova i iznova. Baš poput djeteta. Kada bi danas neka odrasla osoba to isto činila, većina bi se ogradila od nje. A zašto? Nije odrasla? Ponaša se djetinjasto? U neskladu sa svojim godinama?  Hm…
Većini djece, cilj je da što prije odrastu, da postanu veliki. To je u redu. Ali bi isto tako bilo u redu sačuvati u sebi jedno veliko dijete.  Jer, ko je, u stvari, Mali princ?
Pa on je to dijete u nama. Ono isto dijete koje smo tokom odrastanja, stideći ga se, potisnuli negdje duboko, osudili na spavanje.
I … šta onda činiti?
Jednostavno je – dopustite usnulom djetetu da se probudi… I onda ponovo posmatrajte svijet – ovog puta očima djeteta.
A, ako uspijete… vidjećete, sve je drugačije… nagrada je nezamisliva… Počnite da vjerujete da je sve moguće…
I da! Stalno postavljajte pitanja! Iznova i iznova…
Autor: Slaviša Radan

Shortlink: