Banski dvor: U srijedu projekcija filma DAMBO | Mixer portal

Banski dvor: U srijedu projekcija filma DAMBO

U srijedu, 16. januara (19.30) u kulturnom centru Banski dvor, prikazaće se animirani film Dambo. Događaj je organizovan u saradnji sa UG “Kultura kulturi”. Ulaz je slobodan.

Danas, kada, kada mi se čini da je naše društvo najpodvojenije u posljednjih 25 godina, animirani film „Dambo“ predstavlja punokrvnu metaforu trenutka u kojem živimo. To je, prije svega, jedna tužna priča o stradanju pojedinaca samo zato što su drugačiji – po bilo kom osnovu. U Dambovom slučaju, u pitanju je njegov fizički izgled, tačnije, izuzetno velike uši zbog kojih postaje predmet izrugivanja većine, kazao je dramaturg, Slaviša Radan, koji će nakon projekcije voditi razgovor o filmu.

Pošto je film socijalno izuzetno angažovan (nastao je 1941. godine kada je „američko“ društvo i dalje pod izuzetno snažnim pritiskom rasne diskriminacije), stradanje se  vrlo brzo prenosi i na kolektiv.

Scena u kojoj crnci i slonovi usred noći rade izuzetno teške fizičke poslove, pri čemu su izloženi snažnom kišnom nevremenu, vrlo je neprijatna svakom saosjećajnom čovjeku. Pogotovo uz riječi pjesme koju izvode radnici: Radimo sav dan, noć svu, školu nikad vidjeti nećemo – radnici smo srca vesela. Kad ostali u krevet pođu, radimo gotovo uvijek noću – radnici smo srca vesela. Mišići bole, hrbat se lomi, daj nam samo jaja i slanine. Gazda viče, udri jače – sve za krevet i hranu. Zamahni maljem, pjesma ori, CRNČI, nasmiješi se zori – radnici smo srca vesela, objasnio je dramaturg.

On navodi da riječi ove pjesme imaju ironičan prizvuk i da je zanimljivo je primijetiti koji se izraz u našem jeziku ustalio kada se opisuje pretjeran rad, rad preko svake mjere – bilo da je u pitanju njegova dužina ili tegobnost – to je izraz „crnčiti“.

I samo postojanje ovog glagola u našem jeziku je zanimljivo s obzirom da, od naseljavanja Slovena na ovamo, crnčenje u bukvalnom smislu, tj. zasnovano na boji kože, na našim prostorima nije ni moglo postojati. Ali zato jeste u prenesenom značenju, među nama samima – ravnopravnost je ovdje rijetko kada postojala, možda samo u kratkom periodu socijalistčkog uređenja bivše nam države (70-te godine). Danas se ponovo opasno približavamo nekadašnjem standardu, a to su krajnje podijeljenosti, neslobode i sve veća neravnopravnost, kazao je Radan.

Naša je svakodnevnica, ili ono što nas čeka u budućnosti, direktna poveznica sa osnovnom temom koju ovaj izuzetno angažovani Diznijev film obrađuje, a to je prije svega neravnopravnost.

Neravnopravnost u kojoj su pojedinci, tj. obične ljudske jedinke (poput Dambove majke), uslijed ponižavanja vlastite djece od strane „uticajnih“ a nasilnih ljudi (u filmu bijele gazde, vlasnici cirkusa) prisiljeni da reaguju u krajnjem očaju. A nasilnici i dalje, po metodi jačeg, ne pitajući zašto ovi tako reaguju, tuku i zatvaraju i njih – siromašni puk, očigledno je, nema pravo ni protest da izrazi.
Tome ću dodati da glas direktora cirkusa, te 1941. godine, usred II svjetskog rata, pozajmljuje, niko drugi do njemački glumac Herman Bing, nacistički simpatizer koji je kasnije, nakon rata, počinio samoubistvo. Ovim se, na vrlo jasan način referiše na germanskog tiranina onoga vremena, naglasio je Radan.

Na kraju filma, prevagu za pobjedu nad diktatorskim zlom, zajedno sa predivnim likom miša Timotija, donose vrane sa izraženom sposobnošću za CRNI humor, što je inače obilježje izuzetne inteligencije. Odjevene su u, za njih tipično ruho CRNE boje – njihovo perje. Ovim je izražen jasan simbol pobjede crnaca nad uzurpatorima njihove slobode, pogotovo što vranama glasove posuđuju glumci crne boje kože u prepoznatljivom crnačkom slengu engleskog jezika.

Moram pomenuti i sekvencu sa ružičastim slonovima u kojoj se sve pretvara u fantaziju. To je, uz sjajnu pjesmu „Ružičasti slonovi stupaju!“, još jedno remek-djelo apsurda! Ovo konstantno poigravanje sa stvarnošću u Diznijevim filmovima, čudo je svoga vremena. Za razliku od današnjice, obilježene krajnjim pojednostavljivanjem, kako u svakodnevnom životu tako i u umjetnosti. Stoga se i ne možemo nadati ničemu drugom do krajnjem jadu od svakodnevnice, rekao je na kraju Radan.

Mixer portal

Shortlink: