Mezopotamski mitovi o potopu | Mixer portal

Mezopotamski mitovi o potopu

U plodnu dolinu između Tigrisa i Eufrata slijevali su se različiti narodi donoseći sa sobom vla­stite običaje, vjerovanja i mitove koji su se miješali s kulturom naroda koje su tamo zatekli. Prva poznata civilizacija koja se razvila na ovom području bila je sumerska, iza koje su slijedile akadska, asirska, babilonska… Sve te civilizacije imale su gotovo istu kulturnu i religijsku osnovu koja je nadahnjivala njihovu mitologiju i književna djela. Primjerice, Ep o Gilgamešu zapisan je najprije na sumerskom jeziku, ali su pronađene verzije i na akadskom, asirskom, hurijskom i hetitskom jeziku.

U zapisima svih ovih starih naroda neizbježan je mit o velikom potopu, a najbolje sačuvani mit o potopu nalazi se u asirskoj verziji Epa o Gilgamešu. Ova je verzija pronađena u biblioteci, točnije zbirci glinenih pločica asirskog kralja Asurbanipala (668. – 626. g. pr.Kr.) u Ninivi. Ep je zapisan klinastim pismom na jedanaest pločica, a mit o potopu se javlja na zadnjoj pločici. Ep o Gilgamešu smatra se jedinstvenim književnim djelom jer se u njemu pripovjedačka ljepota isprepliće s brojnim filozofskim promišljanjima, među kojima je najistaknutije ono o smrtnosti čovjeka i besmrtnosti slave.

Gilgameš, kralj grada Uruka, shrvan boli nakon smrti svog prijatelja Enkidua, kreće u potragu za vječnim životom, odnosno besmrtnošću. Jedini čovjek kojeg su bogovi primili u svoje vijeće i podarili mu besmrtnost je Utnapištim koji je preživio veliki potop.

Nakon dugog putovanja, iscrpljen brojnim iskušenjima koja je morao sa­vladati, Gilgameš pronalazi Utnapištima u Dilmanu, zemaljskom raju i tada mu on ispriča kako je preživio potop. U ovom epu, za razliku od nekih drugih, ne spominje se razlog potopa. Utnapištim počinje svoje pripovijedanje:

“Šuruppak, grad što ga i ti poznaješ
koji leži na obali Eufrata
drevan je bio grad,
kao i bogovi u njem,
kad velike bogove srce navede da
puste potop.”

Odluku bogova o potopu Utnapi­štimu, čovjeku iz Šuruppaka, priopćuje Ea, bog mudrosti i voda. On mu ujedno daje upute kako će preživjeti potop.

“Ostavi nama sve što imaš,
spasi svoj život.
Odreci se zemaljskih dobara
i spasi svoju dušu.”

Kako mu je naložio Ea, Utnapištim sagradi veliku arku od trske točnih proporcija, u koju ukrca članove svoje obitelji, robove i tesare koji su gradili brod, a zatim divlje i pitome životinje.

Jedanaesta pločica Epa o Gilgamešu na kojoj je urezana asirska verzija mita o potopu; visina pločice 13,7 cm. Britanski muzej, London.

Jedanaesta pločica Epa o Gilgamešu na kojoj je urezana asirska verzija mita o potopu; visina pločice 13,7 cm. Britanski muzej, London.

Nevrijeme je započelo strašnom grmljavinom i munjama, a potom je posvuda zavladala tama. I sami se bogovi prestrašiše tog prizora te sakriše navrh neba, “k’o psi se šćućure”. Se­dmo­ga dana potop počne jenjavati, a Utnapištim pogleda van i vidje:

“Svi su se ljudi pretvorili u glinu.
Krajina je bila ravna kao ravan krov.
Otvorih pokrov, svjetlo mi obasja lice.
Potražih pogledom obale preko pučine mora,
padoh ničice, sjedoh i zaplakah.”

Nakon toga ugleda goru Nisir na koju se barka nasukala. Da bi provjerio povlači li se voda, sedmoga dana pusti golubicu, no ona poleti, napravi krug i vrati se natrag. Za njom pusti lastavicu, ali i lastavica se vrati. Iza njih pusti gavrana, gavran počne graktati i ne vrati se više. Utnapištim se tada popne na vrh gore i prinese žrtvu bogovima, postavivši “sedam i sedam kandila”, u koje položi cedrovinu, mirtu i trsku. Ištar, božica ljubavi, života i smrti, zaklinje se na ogrlicu od dragulja (dugu) da nikada neće zaboraviti taj dan. Jedino je bog oluje Enlil bio ljut što je izdana tajna o nadolazećem potopu. Mudri bog Ea smiruje Enlila, a Utnapištimu i njegovoj ženi daruje besmrtnost. To je ukratko sadržaj ovog mita.

Međutim, još stariji spomen o potopu i preteča akadsko-babilonskog mita sačuvan je u sumerskom mitu o Ziusudri. Taj je mit zapisan na pločici iz Nippura u šest stupaca, no sačuvan je samo donji dio pločice, tako da prema procjeni nedostaje nekih 260 redova. Prema pismu datira se u kasno XVII. st. pr.Kr. Mit govori o Ziusudri (u prijevodu: vidio je život/spoznao je život), kralju pretpotopnog sumerskog grada Šuruppaka, kojeg je bog voda Enki, ekvivalent boga Ee u Babilonu, upozorio na odluku bogova da unište čovječanstvo.

“…poplava će preplaviti reli­gijska središta;
kako bi uništila sjeme čovje­čanstva (…)
I (…) je odluka, nalog zbora bogova.
Od naloga kojeg su dali An i Enlil…”

POTOP_EnkiEnki savjetuje Ziusudru kako da napravi barku (upute su također izgubljene). Nakon velike poplave od sedam dana i sedam noći, Ziusudra prinosi žrtve bogu neba Anu i vrhovnom bogu Enlilu i tako stječe vječni život u sumer­skom raju Dilmanu.

Arheološka iskapanja svjedoče o velikom potopu u Šuruppaku, a voda je dosezala do Kiša i Uruka.

Na pločici iz Nippura, na kojoj je zabilježen veliki potop, nalazi se i genealogija mitskih pretpotopnih kraljeva i onih povijesnih koji su vladali nakon potopa.

Opis potopa nalazimo i u babilonskom mitu o Atrahasisu. Atrahasis je prema jednoj sumerskoj listi kraljeva također bio jedan od pretpotopnih kraljeva Šuruppaka, a njegovo ime znači “izuzetno mudar”. Ovaj je mit pisan još starijim akadskim pismom, a smatra se da je napisan sredinom XVII. st. pr.Kr.

U ovoj priči, kao i u mitu o Ziusudri, bog Enki upozorava Atrahasisa na vodenu kataklizmu. Nakon tisuću dvjesto godina, prenapučenost i velika buka zasmetale su boga Enlila te on predloži skupštini bogova da unište ljudski rod.

Bogovi šalju niz pošasti; najprije kugu, zatim tuču, glad, velike suše, oskudicu, ali sve je bilo bezuspješno. Svakih tisuću dvjesto godina ponavlja­la se ova ista situacija. Nakon mnogih bezuspješnih pokušaja da utišaju ljude, bogovi odlučiše uništiti narod vodenom stihijom. Bog Enki, koji je osuđivao ovo rješenje, otkriva cijeli plan Atrahasisu i savjetuje ga da napravi barku golemih razmjera.

POTOP_BabilonskaKarta“Poplava je rikala poput bika,
poput divljeg magarca zavijali su vjetrovi
tama je bila potpuna, nije bilo sunca (…)
sedam dana i sedam noći
bujica, oluja i poplava su nadirale (…).”

Kada se voda povukla, Atrahasis prinosi žrtve bogovima, a Enlil, nezadovoljan što je spašen ljudski rod, za to optužuje Enkija. Enlil se na kraju smiruje, dopušta ljudima da žive, ali zahtijeva da ih Enki i božica majka bolje organiziraju kako bi bio pošteđen buke.

Sljedeći mit o potopu, mit o Xisuthrosu, u stvari je sumerski mit o Ziusudri, samo s izmijenjenim božanstvima. Prema predaji babilonskog svećenika Berosa, Xisuthros je bio iz grada Sippara i njega je na potop upozorio Kronos.

Otisak cilindričnog pečata iz razdoblja akadske dinastije. Otisak opisuje sveto putovanje boga Ee, visina pečata 2,7 cm, Muzej Louvre, Pariz.

Otisak cilindričnog pečata iz razdoblja akadske dinastije. Otisak opisuje sveto putovanje boga Ee, visina pečata 2,7 cm, Muzej Louvre, Pariz.

Biblijska priča o potopu zapisana u VI. st. pr.Kr. po svoj je prilici nada­hnuta babilonskom pričom o Gilgamešu, no ovdje se za razlog poplave navodi ljudska zloća. “U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. Kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila, ta svako se biće na Zemlji izopačilo, reče Bog Noi: Odlučio sam da bude kraj svim bićima, jer se zem­lja napunila opačinom; i evo uništit ću ih zajedno sa zemljom.” Noa u barku ukrcava samo pravednike, i po par od svih živih bića. Prema ovoj predaji, kiši četrdeset dana i noći, nakon sto pedeset dana voda se povlači, a barka ostaje nasukana na planini Ararat.

Dakle, upadljiva podudarnost između navedenih mitova ne ostavlja mjesta sumnji da se radi o verziji jednog te istog mita, onog najstarijeg sumerskog, a drugi bliskoistočni narodi su ga preuzeli i preinačili. Okosnica svih ovih mitova je jedna: Bog kataklizmičkom poplavom označava kraj jednog doba u kojem je narušen sklad i poredak, te početak novog u kojem je obnovljeno lice zemlje i ponovno se uspostavlja prirodni red. Tako potop ima korektivno djelovanje, vraćajući univerzumu izgubljenu ravnotežu. Pritom su sumer­ski Ziusudra, babilonski Atrahasis, akadski Utnapištim te biblijski Noa pomoćnici u izvršenju božanskog nauma. Oni osluškuju glas bogova i slijede njihove savjete, zahvaljujući čemu su kao spasitelji ljudskog roda stekli besmrtnost.

Autor: Vesna Novović/časopis Nova Akropola

 

Shortlink: