STAV: Ne istraje li Pravda za Davida, RS će biti zajednica zombija | Mixer portal

STAV: Ne istraje li Pravda za Davida, RS će biti zajednica zombija

U slučaju Davida Dragičevića plastičan je primjer devolucije koju država radi čovjeku. Devolucija je obrnut proces od evolucije, radi se o poživotinjenju čovjeka, svođenju čovjeka na goli život, gdje ga doslovno bilo ko može ubiti a za to ne odgovarati, kao životinju.

Da kojim slučajem Giorgio Agamben danas piše svoje djelo Homo Sacer, David Dragičević bi bio jedna od centralnih njegovih figura.

Homo Sacer je figura iz latinskog prava, to je neko koga se može ubiti, ali ne i žrtvovati, neko ko je isključen i iz građanskih i iz božanskih zakona.

Lako je to primijetiti kod Dragičevića. Sistem nije ništa uradio na rješavanju njegovog slučaja, a ljudi koji protestiraju zbog toga, represijom policije, otjerani su s ulica. Pokušali su naći utočište u Hramu Hrista Spasitelja u Banja Luci gdje su također nepoželjni. Crkva se otvoreno stavila na stranu civilne religije, države kao represivnog aparata, umjesto na stranu klerikalne religije, gdje nominalno i pripada, te demonstrante, na čelu s majkom ubijenog mladića Davida, simbolički ekskomunicirala iz vjerske zajednice, a realno, zajedno s državom, ekskomunicirala ih i iz države, kao političke zajednice koja im ne dozvoljava da se bore za istinu i pravdu. Crkva se, ukratko, još jednom potvrdila kao ideološki državni aparat.

U slučaju Davida Dragičevića plastičan je primjer devolucije koju država radi čovjeku. Devolucija je obrnut proces od evolucije, radi se o poživotinjenju čovjeka, svođenju čovjeka na goli život, gdje ga doslovno bilo ko može ubiti a za to ne odgovarati, kao životinju.

Država je sebe potvrdila kao dehumaniziranu instituciju na najrigidniji način – ljudi moraju biti u njenoj službi, ne ona u njihovoj. Ono što je država očekivala u ovom slučaju jesu dvije stvari – da ljudi šute i čekaju na odgovor institucija o slučaju i prihvate ga ma kakav on bio, dakle lojalnost institucijama sistema, ili da ne očekuju ništa, ali da opet šute.

Ljudi okupljeni u grupu Pravda za Davida su, međutim, odlučili da urade ono što državi najmanje odgovara, da je promijene, da je humaniziraju, da je učine brižnom za smrt jednog mladića. Država je odgovorila tako što je te ljude satanizirala, imputirala im pokušaj državnog udara, zabranila okupljanje, mnoge pohapsila, optužila ih za nacionalno razjedinjavanje…

Državi bi bilo pogubno pokazati se humanom jer bi time dokinula samodovoljnost kao svrhu svog postojanja. Greška pokreta Pravda za Davida jest što je krenula apelativno, a tome je razlog kod većine ljudi prisutna naivnost da je zlo države stvar greške a ne svjestan čin, da se to da popraviti. Državu se može promijeniti samo silom koja je veća od one koju ona posjeduje, a prosvjednici je nisu imali. Druga stvar koju su mogli uraditi jest napraviti paralelnu zajednicu oblikovanu po svojim životnim idealima i razvijati se unutar države uprkos njoj i protiv nje. Odabrali su po sebe najgoru stvar, pokušali su državu ubijediti da samu sebe promijeni u skladu s njihovom vizijom kakva bi država trebala biti.

Naravno, nije to karakteristika države kao takve. Radi se o onim državama koje zajednicu drže na okupu vodeći nekropolotiku. Kroz potčinjavanje života moći smrti. Naprimjer, Republika Srpska je nastala na smrti, Srbi su u njoj ujedinjeni zahvaljujući nestanku drugih. Druga stvar je ta što su i Srbi također stradali kroz povijest i što se zbog njihovih mrtvih traži jedinstvo preživjelih. Treća stvar je što se i kroz Davidovu smrt traži jedinstvo Srba, jer vlast u RS-u želi da kaže da svaka kritika države zbog njegovog ubistva je ustvari uticaj bjelosvjetskih političkih sila na ukidanje Republike Srpske.

Podsjeća to na vic kad se u nekoj jugoslovenskoj zabiti prije Drugog svjetskog rata desilo ubistvo. Žandari došli da istražuju i danima, a potom i sedmicama ne nailaze na odgovore koji bi im pomogli u rasvjetljavanju slučaja. Tad najstariji čovjek u selu reče jednom od njih: „Šta ti hoćeš, naš Jovo, mi ga rodili, mi ga odgojili, mi ga i ubili.“

Radi se o zajednici koja konstantno živi smrt, živi od smrti i živi za smrt, o zajednici zombija. Takvu zajednicu pravi vlast u RS-u. Traži se jedinstvo u smrti bilo da tu smrt ta zajednica proizvodi kod drugih, bilo da se radi o osjećaju jedinstva sa stradanjima vlastite zajednice kroz povijest, gdje su živi hodajući stradali preci, ili da se radi o jedinstvu u zataškavanju smrti, kao što je riječ u Davidovom slučaju.

Briga države za jedinstvo zajednice, u ovom slučaju etničke, srpske, je, naravno, laž. Ta se zajednica može zamijeniti bilo kojom a država bi samo pronašla drugi način njenog potpunog potčinjavanja sebi. Država je u konačnici vladajuća kasta, u slučaju RS-a kasta političara, odnarođenih ljudi koji se ne razvijaju s podanicima već na njihovu štetu.

U takvoj državi nemoguća je pravda za Davida ili bilo koga. I nije RS usamljen slučaj, isto je sa Dženanom Memićem u Federaciji, prije toga s Mahirom Rakovcem te s brojnom drugom bh. djecom.

I na kraju želim izbjeći prigovor na to što RS zovem državom. Naravno, ne mislim na neku međunarodno priznatu državu, mislim na one institucije koje imaju apsolutnu moć nad svojim građanima, a takvih je na entitetskom nivou mnogo. Prosto, unutar BiH, kad je konkretno o Davidovom slučaju riječ, najveće instance nadležne za rješavanje slučaja nalaze se u tom entitetu. I generalno, za najveći broj građana u RS rješavanje najrazličitijih njihovih problema i ogromna većina političkih odluka koje im oblikuju život nalazi se na entitetskom nivou. RS nije međunarodno priznata država, ali jest država unutar države BiH, koja postoji uprkos njoj i protiv nje. Ono što je RS za BiH bilo bi dobro da Pravda za Davida postane za RS.

Autor: Vedran Filipović/Prometej.ba

Shortlink: