Stevo Grabovac: U dane kad je dunja dozrela | Mixer portal

Stevo Grabovac: U dane kad je dunja dozrela

 

 

Još uvijek se sjećam svog prvog dolaska u Banja Luku. Daleke davne jeseni 1997. Došao sam da se upišem na fakultet. To je bilo negdje baš u ovo doba godine. Tmuran, siv dan, baš kao i ovo popodne. Bio sam tada mali provincijski klinac koji se prvi put odvojio od jedne turobne malograđanske sredine ispunjen strahom, bijedom, odvojen od ostatka nekog normalnog svijeta ratom kroz koji sam prošao strmoglavo. Došao sam prvi put u jedan veliki grad (da, za pojmove moje provincije – Banja Luka je veliki grad). I tada sam mislio, sjećam se, dok sam stajao na semaforu: pobogu koje se ono svjetlo pali da pješaci mogu preći – crveno ili zeleno!? Eto, toliko sam bio odustan iz stvarnosti da sam i takve elementarne stvari zaboravio.

U to vrijeme, Banja Luka je bila nepoznanica za mene, ali imala je nekakav duh koji sam odmah osjetio. Postala je moj drugi dom, kao i svim studentima iz provincije. Imala je tada Banja Luka ono nešto što provincija nije imala. Svirke, dešavanja, krugove ljudi kraj kojih se niste osjećali kao čudak, mjesta na koja ste mogli otići slobodno. Dolazili su neki bendovi svakog vikenda, bilo je baš opasnih koncerata, iako se danas više ne mogu ni sjetiti imena tih bendova. Imala je Banja Luka duh grada.

Poslije sam se zaposlio i vratio u provinciju. Mada, čak i u tim godinama dolazio sam često. Što na svirke, što „onako“, da mi guzica puta vidi. Ponekad samo da popijem kafu u nekom od kafića koji su mi bili dragi, da kupim neki CD ili knjigu. Da, zaista sam zbog toga dolazio u Banja Luku. Onda sam u nekoliko kraćih navrata opet živio ovdje, da bi se na kraju prije evo sedam godina i doselio. Zastalno. Namjerno kažem „zastalno“, jer usudim se nostalgično vjerovati da bez obzira gdje me putevi odnesu – Banja Luka će ostati „moj“ grad. I da dopustim sebi neki pa skoro Davidovičevski sentiment pa kažem – gdje god da umrem volio bih da ovdje budem sahranjen, zvučaće patetično, jer u ovo vrijeme masovnih odlazaka svi zaboravljamo te male sitnice koje su nas vezale za ova mjesta. Usudim se čak razmisliti o tome zašto više volim Banja Luku od svog rodnog grada? Zato jer sam ovdje bio slobodan, prvi put u svom životu. Bila je to ona Banja Luka. Koju smo zaboravili.

U ovih sedam godina vidio sam da se taj duh na početku pomenut sasvim promijenio. Sredina iz koje sam pobjegao, za koju sam vjerovao da od nje ne može postojati primitivnija, odjednom je postala čak mnogo više „građanskija“ od Banja Luke. Gledajući sva ona betonska čudovišta koja niču po Banja Luci, slušajući svu onu odvratnu muziku koja se nikad prije nije mogla čuti čak ni na periferiji, a ne u centru grada, slušajući govor ljudi koji su opasno zavijali ili urlali dok pričaju, pitao sam se, uvijek iznova, gdje su nestali ljudi? Na sve to, u stalnoj borbi za egzistenciju, radeći od jutra do mraka, noćima sam bio pritisnut tim osjećanjem beznađa.

I onda se desi – David. A nije trebao da se desi. Nikad nikome ne treba da se desi David. Kad se desio, ja sam se sjetio nekih mojih drugara koji su poginuli, što u ratu, što poslije rata, nekih mojih koji su prebijani ili bili prisiljeni da izvrše samoubistvo, a neki od njih bili su odvedeni u svijet droge, pa su „svojom krivicom“ skončali od overdozea. Priznajem, sav taj teret devedesetih opet se sručio na moja pleća. Strah. Bio sam, kao nikad prije, svjestan zlih sila koje stoje nad našim životima. Te mračne spodobe koje su sebi dale za pravo da zarad ličnog interesa prodaju dušu đavolu. Ne, ne treba ih podcjenjivati, oni jesu zaslužili da pred njima osjećate strah, jer oni su samo zato i stvoreni: da siju strah, beznađe, očaj. Ipak, jedno je tačno: oni ne mogu ništa čovjeku koji više nema šta da izgubi. I još jedno je tačno: čovjek koji nema šta da izgubi najopasniji je protivnik. Sile zla u principu su glupe. To je opštepoznato. Ali opet kažem, ne treba ih podcjeniti, jer svoju glupost oni višestruko nadomještaju svojim zlom. Njihova sujeta im ne dozvoljava da vide tu činjenicu koju svi znamo: čovjek koji nema šta izgubiti najopasniji je. I onda se desi Davor. Čovjek koji više nema šta izgubiti. Otac. Ubijenog djeteta. Konobar. Čovjek s periferije. Gradska raja. Slomljen tugom. I više puta ubijen. Čovjek koji je došao na trg koji većina nas već odavno krsti kao Davidov trg, jer tu na tom trgu jedno djete je oteto, da bi poslije bilo mučeno i ubijeno. Taj čovjek tražio je samo dvije stvari. Istinu. Pravdu. Mislim da smo svi mi zaboravili šta one zapravo znače. Borba za goli život nekim od nas, a drugima borba za vlast i moć sasvim su pomutili razum. Zar je tako teško znati šta ove dvije tako proste stvari zapravo znače. Istina. Pravda.

Sinoć, juče, jutros nešto se promijenilo. Kao da se kroz neki procjep negdje gore u nebesima pojavila mala zraka sunca. Leonard Cohen je to davno zapisao: „postoji pukotina u svemu: tako svjetlost ulazi“ – da, i u toj najgušćoj tami postoji mali zrak. Sinoć su ove ulice odisale nekim duhom za koji sam mislio da je odavno nestao. Deset, dvadeset hiljada ljudi, pa trideset pa četrdeset hiljada. Svi kao jedan duh. Sve je bilo nabijeno emocijom. Kaže moja drugarica: sinoć mi je cijelo vrijeme knedla stajala u grlu, što sam ja prokomentarisao: onaj kome sinoć knedla nije stajala u grlu taj nema grla. Nije svejedno. Zvuci Orfove Carmina Burane, Davidova pjesma, sve što se sinoć orilo trgom, Davorove riječi, a prije toga ono sramno paradiranje policije koja je blokirala grad, sva ona bezvezna i glupa obaviještenja o državnom udaru, o navijačima koji dolaze da izazivaju nerede, svi oni ljudi koji su bezrazložno zaustavljani pred gradom, pa i oni koji su u znak revolta krenuli čak i pješke iz okolnih gradova, bajkeri koji su se probijali seoskim drumovima da stignu na trg, sve to… da, i meni je stajala knedla u grlu.

Znate, više ništa nije važno. Poslije sinoć. Zaista nije. Ma kako god mislili da jeste. Ti ljudi koji su stajali tamo pokazali su da više nije važno. Da ne možete s nama raditi šta hoćete. Možda i možete, možda mislite da možete, ali više nećemo ćutati. Pokazali smo da se može pobijediti strah. Da možemo biti ljudi. Da ne može šačica odabranih više ikad da odvodi našu djecu, djecu ovog grada, u mrak. Može. Ali više ne tako lako. Ne, nije bilo neke velike pobjede. Nisu spale zavjese, nisu se zločinci i ubice predali. Nisu. Ali ipak, pobijedio je taj mali nečujni glasić koga svako od nas čuje u svojoj glavi. Ako je živo Božije stvorenje. Glas razuma.

Jutros, Banja Luka nikad nije bila ljepša. Bio sam sa drugarom u gradu, ulice kao da su prodisale. Kao poslije duge sive zime da je došao iznenadni topli talas proljeća. A jesen je. Dani kad su dunje dozrele. Odjednom, sve su poznata lica, ljudi se osmjehuju. Rukuju se. Pozdravljaju. Susreću se. Pričaju jedni s drugima. Pomislio sam da sanjam. I da je ovo bio nekakav čudni trip. Ali nije. Možda se tako složi, ali odjednom na ulicama sam sreo toliko ljudi koje znam, a ništa nije slučajno, ništa se ne dogodi bez razloga. Kao da je pao nekakav veo. Pomjerili smo se. Mrdnuli se. Stali smo rame uz rame jedni uz druge. Pokazali da smo ljudi. Znate, poslije toga više ništa nije važno. U tim trenucima isto nije bilo važno. Ni naši lični porazi, ni naše lične pobjede. Sutra ćemo opet svi na svoje poslove, u neke nove borbe. Nismo djeca, znamo da se život nastavlja i ne znamo gdje će nas odvesti.

Ipak, ja ću, dok sam živ, pamtiti ovo jutro u Banja Luci. U dane kad su dunje dozrele. Ovo jedno svjetlo, suncem okupano jutro, kao da su i nebesa uprkos vremenskoj prognozi odlučila da nam se osmjehnu. I te osmijehe koje sam jutros vidio. I ta lica koja su bila neobično svjetlija. I taj grad na koga sam jutros bio ponosan. Prvi put poslije dugo vremena. I tu knedlu koju i sad osjećam u grlu dok ovo pišem. Pamtiću to, unatoč svemu. I hoću, želim da to ostane slika Banja Luke. Moje Banja Luke. Vaše Banja Luke. Našeg grada. U kome, čak i ako smo stranci, osjećamo topli miris doma.

 

Stevo Grabovac

 

 

Shortlink: