Daniela Ratešić Došen: Botovi, stidite li se šta radite?! | Mixer portal

Daniela Ratešić Došen: Botovi, stidite li se šta radite?!

Slikovni rezultat za daniela došen

Dragi moji botovi,
postali ste najvjerniji pratioci moga lika i djela, pa sam osjetila dužnost i potrebu da vam se lično obratim, da se ne bi ste osjećali zapostavljeno. Pošto vidim da svakodnevno, naravno po direktivi i sigurno dobro plaćeno, bombardujete sajtove slobodnih medija u RS svojim komentarima posvećenim meni, a sajt TV BN vam je izgleda „najmiliji“ za takvo djelovanje, odlučih da vam se putem istog i javim.

Znam da će mnogi poslije ovoga biti razočarani, jer teško je kad sebe ubijediš u nešto, pa te neko argumentovano pobije u tvojim tvrdnjama, jer istina boli. Ovo je jedinstvena prilika da vam se obratim, jer sam uhvatila nešto slobodnog vremena, a za vas zaista nemam vremena inače ni da vas čitam, a kamo li komentarišem,pa vam se ovim putem duboko izvinjavam zbog toga.

Previše je zaista bitnih stvari u životu kojima se čovjek treba posvetiti, da bi se našlo vremena i za davanje publiciteta raznim plaćenicima koji bez ikakvih dokaza kaljaju imena čestitih ljudi. Znam ja da je vaš posao krvav (u pravom smislu te riječi) i da ste od svih normalnih ljudi šikanirani i izgnorisani.

Ali sami ste se za takav posao odlučili, pa ste vjerovatno i očekivali takve rezultate svog rada. Ili niste? Možda ste mislili da iznošenjem laži možete i dalje da iskrivljujete sliku o svemu što vama i vašim šefovima ne odgovara?!

Počećemo od početka. Kažu tako treba. Pa onda prvo da objasnimo moj odlazak iz najveće zdravstvene ustanove u RS, pošto sam uočila da vam je to posebno interesantno.

Naime, postoje pisani tragovi, dokumenti, svjedoci i akteri tog čina u mom životu koji demantuju sva vaša pisanija po portalima i usmena predanja koja prenosite kao telali po raznim bircuzima po kojima držite mitinge.

Stisak ruke i pozdrav sa bivšim direktorom te ustanove koji mi je tom prilikom rekao da su mi vrata te ustanove uvijek otvorena, jer sam se za 20 godina pokazala kao izuzetan i čovjek i radnik, dovoljno je da vas pobijem u tvrdnji da sam otjerana, dobila otkaz, povrijedila radnu obavezu itd. Ne samo da sam svoj posao obavljala časno i s ljubavlju, težila usavršavanju u struci i pomagala mlade kolege koji su započinjali karijeru, nego sam i kroz svoj humanitarni rad u više navrata pomogla toj istoj ustanovi.

Nisam tražila nikakvu zahvalnost, ustupke, niti povlastice za to, to sam radila radi onih koji su od te pomoći imali jedino koristi, a to su uglavnom djeca, mali pacijenti i njihovi roditelji. Ne bih ja te ustupke ni dobila, jer ja po drugim stavkama nikada nisam bila podobna. Uvijek za pravdu, za zaštitu slabijih, za dići glas protiv nepravilnosti, nepravde, bundžija, normalno da nisam bila osoba koja može napredovati. A nisam stranački čovjek.

E tu dolazimo do jedne jedine stvari koju vi, dragi moji botovi nikada niste spomenuli, jer vam nikako ne bi odgovaralo da to spomenete, a sigurna sam da to znate. Ja ću evo ovom prilikom javno to objelodaniti.

Svi znamo da u našoj državi politika i pripadnost strankama ima prioritet ne samo kod zapošljavanja, nego i kod napredovanja u struci. Tako je zadnjih 20 i kusur godina. 1996. kada sam dobila četvrtu odbijenicu za prijem u radni odnos u tadašnjem KBC-u, dobila sam „prijateljski“ savjet da se učlanim u SDS ili bar Kolo srpskih sestara da bi se zaposlila.

Ja, koja sam školu učila u ratu, stotine ranjenika na hirurgiji kao đak prenijela preko svojih ruku, pod svijećom oči ostavila učeći, maturirala sa najvišim ocjenama, ja moram biti pripadnik „nečega“ da ih dobila posao ,jer moja diploma nije dovoljna. NIKAD! E tada sam iz bijesa, revolta, inata, otišla na Trg Krajine, Davidov trg, gdje su bili postavljeni štandovi nekih stranaka (u politiku se nikad nisam razumjela niti me je zanimala), pronašla štand stranke koja se tek osnovala, koja je bila totalni anonimus u tom periodu i rekla biću njihov član, jer me niko neće ucjenjivati.

Znate li koja je to stranka bila? SNSD. Da, baš tako. Ali vi to jako dobro znate.Nisam ja nikada bila nikakav aktivan član niti sam se bavila radom u stranci, ali to je jedina članska karta koju sam ikada uzela. Imam je sve ove godine, pozivana sam na razna okupljanja, na iskazivanje podrške, ali je nikada nisam izvadila iz džepa i sa njom mahala okolo dokazujući da sam ja vaša,njihova ili bilo čija. Ja sam uvijek bila samo svoja. Imala sam je u džepu i onog dana kada sam opet nakon 17 godina bila ucijenjivana članskom kartom da bih dobila radno mjesto na osnovu stečene VSS.

Nisam ni pomislila da je izvadim i da na osnovu toga tražim da učine ono što je bilo sasvim normalno da se uradi. Opet je neka karta vrijednija od moje diplome Medicinskog fakulteta, od toga da sam diplomirala sa 10-kom, opet je ista priča. Tada shvatam da je vrijeme da odem, ne samo iz ustanove, već iz zemlje.Nikad ovdje niko neće donijeti bolje. Uvijek se vrti ista priča. I tako sam otišla, dala otkaz, pozdravila se kao čovjek sa svima, i sa ljudima i sa neljudima.

Ostala sam još uvijek ovdje gdje sam, jer volim svoju zemlju, jer sam svjesna da gdje god odemo bićemo građani drugog reda, ali sve više se pitam, kakva je razlika između tog statusa vani i statusa običnog čovjeka ovdje. Nikakva. Ovdje smo ponekad građani trećeg reda, a u zadnje vrijeme se osjećam kao da smo glineni golubovi koji služe za rekreativno gađanje povlaštenih i podobnih.

Što se tiče vaše druge omiljene teme u kojoj me nazivate „kvazihumanitarcem“, tu bih vam mogla pisati danima, ali stvarno nemam toliko vremena za vas. O tome šta je sve napravljeno volonterskim radom mene i mojih prijatelja, govore djela i ljudi kojima smo pomagali. Ima ih sada već na stotine. To su stvari o kojima se ne priča, ako ih radite iz srca.

O njima govore drugi, ali ne vi. Vi na to nemate ama baš nikakvo pravo, jer iza vas stoje samo vaša nedjela, smrad truleži i kada neko od vas skupi hrabrosti da mi stane na crtu sa svojim likom, imenom, prezimenom i djelom, ja ću vam se vrlo rado odazvati. Mada ćeto biti neravnopravna borba, gdje ću naravno ja biti u velikoj prednosti nad vama.

Zato i ne vjerujem da ćete stati na tu crtu. Ali imam rješenje kako da i vas uključim u humanitarni rad i pomoć drugima i to će se vjerovatno i realizovati u skorijoj budućnosti. Napravićemo Fond, ne solidarnosti, već Fond istine, koji ćemo puniti novcem koji će pristizati od tužbi za klevetu. Da, dragi moji, vašim novacem.

Sa njim ćemo pomoći gladne, liječiti bolesne, zbrinjavati ugrožene. Možda ja neću biti više tu da to sve ispratim, ali biće ljudi koji će to nastaviti i koji će od vas napraviti humanitarce prvog reda. Tako da je sada naprosto poželjno da se što više oglašavate, klevećete, iznosite laži, jer o tome razmišljam kao fantastičnom načinu punjenja tog Fonda.

I na kraju, ono o čemu vrlo često pišete, da li ću ja politički da se aktiviram?! Da vas umirim i rasteretim te brige, NIKAD! Prvo, politika me ne zanima, drugo, kod nas je politika toliko prljava da iz nje nikad niko čist nije izašao, i treće , ono ključno, biti humanitarac i političar ne ide pod istu kapu.

Mogu misliti sada vaše upitnike oko glave, dragi moji, pa zar je moguće da neko nekome pomaže , a da to ne radi radi prikupljanja poena u cilju političkog angažovanja? Zar je moguće da se neko bavi građanskim aktivizmom ,a da u tome nema nikakve lične koristi?

Da li je moguće da neko 4 mjeseca stoji na trgu sa roditeljima ubijenog dječaka samo zato što je roditelj koji isto tako ima dijete za čiju sigurnost i budućnost se plaši? Teško je to vama objasniti, znam. To je po vama totalno nelogično, nestvarno, nemoguće. Zato što vi ama baš ništa u životu niste uradili , ako u tome nije bila šifra IMT (imal’ mene tu).

Znam da sam vas duboko razočarala ovim svojim obraćanjem vama, ali evo daću vam jedan prijateljski savjet, bar za one koji koliko toliko razmišljaju svojom glavom. Prije nego što nešto napišete prema direktivama svojih šefova, malo provjerite istinitost tih podataka. Nije svaka šefova amin, pa nemojte da vam vrijeđaju to malo inteligencije.

Za svaku informaciju moraju postojati ili svjedoci ili dokumenti koji će tu informaciju ili potvrditi ili negirati. A svjesni ste da , čaki u ovoj našoj zemlji, kleveta je kažnjiva. Za one manje inteligentne očekujem da će nastaviti sa svojom slijepom poslušnošću, pa se pitam da li će mrvice koje im daje šef za spinove i pisanja po portalima biti dovoljne za „punjenje Fonda istine“?

Da vam, mili moji, ne dođe na kraju skuplja pita nego tepsija? Iskreno sam zabrinuta za vas,ali nažalost nemam dovoljno vremena da se i vama posvetim više od ovih savjeta koje sam vam sada dala.

Nadam se da će vam makar malo biti od koristi ovi savjeti, jer ovo je zadnji put da vam se obracam, da vas uopšte registrujem kao živa bića, da primjećujem vaše postojanje. Naravno, postoje ljudi koji će revnosno pratiti vaš dalji rad, jer kako bi smo inače od vas napravili humanitarce.

Posljednji pozdrav za sve botove, „analitičare“, njihove šefove i šefove njihovih šefova od jedne obične, najobičnije građanke ove države čiji je đon čistiji od vašeg obraza.

P.S. Fond istine još nismo osnovali, ali to ne znači da sav vaš dosadašnji rad neće biti nagrađen.

Daniela Ratešić – Došen/PRAVDA ZA DAVIDA

Shortlink: