Stevo Grabovac: Svakodnevica | Mixer portal

Stevo Grabovac: Svakodnevica

Rezultat slika za oblaci

 

 

U nekoj prijatnoj zavjetrini dvojica razgovaraju o mogućnosti početka novog globalnog rata. Sjede i ispijaju svaki svoje pivo, bez neke žurbe i bez velike potrebe ili mogućnosti da nešto promijene. Rutina proljetnih popodneva – vrijeme se mjenja; čas je oblačno, čas je vedro, u nekom momentu otpočne jak vjetar, ali tajanstveno utihne. Sasvim uobičajene gužve na ulicama. Ljudi koji čekaju na autobuskim stajalištima, golubovi na koje niko ne obraća pažnju, golubovi koji ne obraćaju pažnju ni na kog. Nedaleko od trga tri starija Roma pokušavaju da sviraju neku melodiju na svojim pohabanim instrumentima, u međuvremenu – o nečemu razgovaraju pa gube svaki trag intonacije i muzika postaje nerazgovijetna. Na sred trga veliko limeno srce, u njemu cvjeće, fotografije ubijenog mladića i tragični vapaji za pravdu. Ljudi koji čekaju nekog, odmah pored Krivog Sata, na klupama ili oko njih. Ljudi koji ne čekaju nikog samo su zastali da odmore. Ljudi što vuku svoje najlonske kese, ruksake, torbe. Mladi japiji koji su izašli iz velelepnih poslovnih objekata na svoje pauze za ručak ili kafu, uglancani u novim odjelima, sa gotovo identičnim kravatama u nekoj nijasni crvene.

            Poslije: jedan od njih dvojice stoji u autobusu gradskog prevoza i gleda kroz prozor. I razmišlja: šta bi se zaista desilo da počne novi globalni rat, da li bi sve bilo iznenada onako kao što počne grmljavina koja najavljuje oluju što neće skoro prestati ili se sve već odvija, polako i precizno po mjeri i naumu onih što su sebi dali za pravo da budu gospodari života i smrti. Ove misli ostavljaju mu bljutav ukus u ustima i on ih tjera od sebe kao dosadnu muhu.

 

***

 

Čovjek razmatra ponudu za posao na autopraonici. I računa: ako dan ima dvadeset četiri sata, od kojih se radi trinaest, s tim da mu treba još po sat do posla i nazad, to je onda ukupno petnaest sati, ako mu treba bar osam sati sna, onda mu ostaje sat vremena dnevno za sebe. Šta čovjek uopšte može da postigne za jedan sat? Radi se svakodnevno, kaže vlasnik praonice i dodaje onu uobičajenu „da posla ima za one koji hoće da rade“. A čovjek misli – Bože, u kakvom to svijetu živimo, kakva je onda razlika između drevnih robova i nas. Vlasnik, kao da čita njegove misli kaže da je „zarada dobra“, a čovjek misli – na šta bih je potrošio osim na lijekove, bolnicu i vlastitu sahranu!?

Poslije odlazi do prve kafane. Sjedi i ispija kafu. Ćuti. Ne zna da li bi se smijao ili plakao. I to naglas, ovdje, sad, pred svim tim začuđenim pogledima. Razmišlja: najtragičnije u svemu je to što će biti par jadnika koji će prihvatiti taj posao. Možda – nada se – radiće par mjeseci da uštede za pasoš i vize a onda da zapale odavde. Jer, za nešto drugo nikad neće uštedjeti. Čovjek potom odlazi do Kastela, prolazi kraj starih zidina, hladnih kamenih blokova kraj kojih je ko zna koliko ljudi prošlo u svim ovim vjekovima što tvrđava stoji na tom istom mjestu. Posmatra Vrbas koji mirno protiče, proljeće je u punom sjaju i sve buja oko njega. Klinci uz obalu piju pivo iz plastičnih flaša, smiju se, razgovaraju, neko pušta muziku sa mobitela. Život je za njih još uvijek mlad.

 

***

 

On voli da odlazi do gradske biblioteke, obožava miris knjiga, voli satima da sjedi i čita. Ljudi misle da je čudak. I on misli da je čudak, ali se ne zamara puno sa tim. On, iz nekog još uvijek nepoznatog razloga – obožava banjalučke ulice. Voli da šeta njima. Obožava stare dijelove Mejdana u kojima se najtečnije osjeti miris prošlih vremena, onih što pripadaju njemu i onih što mu ne pripadaju. Voli da sjedi na obali Vrbasa, voli da prođe Borikom u proljeće. Voli ponekad da hoda bez reda i cilja. Blagoslov je kad možeš hodati bez reda i cilja, on to zna. Voli da se vozi u gradskom prevozu, nekad su mu smetale sve te silne gužve, sada više ne – mora da je stariji i da se pomirio sa nekim stvarima. Voli popodnevnu sijestu kad može sebi da je priušti. To smatra neobičnim luksuzom. Voli stari Portugal u kome nikad nije bio, filmove Wim Wendersa, poeziju Horhea Luisa Borhesa, Šopenova nokturna. Obožava da sluša muziku u kasno popodne ili rano jutro, tada obično šeta sa slušalicama u ušima. Savršeno je svjestan mjesta gdje živi. On je vjerovatno najnormalniji čovjek kojeg znam.

 

 

PIŠE: Stevo Grabovac

Shortlink: