Slavo Kukić: Ja, zapadni Hercegovac! | Mixer portal

Slavo Kukić: Ja, zapadni Hercegovac!

Slavo Kukić najavio kandidaturu za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH

 

U prvoj polovici sedamdesetih srednjoškolci iz moga kraja su se u pravilu zapućivali prema Zagrebu. Jer, hrvatska metropola je, to je slovilo kao neka vrsta nepisanog pravila, bila adresa na kojoj je trebalo okončati fakultetsku naobrazbu. Samo rijetki su ostajali u BiH, a još manje ih je kao destinaciju biralo Sarajevo. Među njima sam, sam Bog zna zašto, bio i ja.

I nikada zbog toga nisam požalio. Jer, nisam siguran da bi moje oblikovanje u drugim socijalnim ambijentima za rezultat imalo obilježja po kojima sam danas prepoznatljiv.

Na što, ističući prethodni sud, mislim?

Pojednostavljeno, na sustav vrijednosti po kojemu je glavni grad, a i najveći dio BiH u to vrijeme, bio prepoznatljiv. Radilo se, podsjetio bih, o vremenu neposredno nakon eskalacije priča o nacionalnim identitetima i nacionalizama koji su ih pratili – hrvatskom i srpskom prije svega – ali i obračuna s njima.

I BOŽIĆA I BAJRAMA

I najiskrenije, strahovao sam od onoga što bi me moglo spopasti kao zapadnoga Hercegovca – kojega se, činilo mi se tada, svugdje izvan rodnoga mi kraja, tretiralo ustašom. To je, očito, bilo jasno i nekima od mojih profesora.

Jedan od njih, čovjek koji je govorio karakterističnim srpskim jezikom, s prepoznatljivom ekavicom – a danas, nažalost, nije među živima – mi se urezao u pamćenje baš po tome što je shvatio moje muke i učinio sve kako bi me, da sada priču ne razvijam, te vrste strahova i oslobodio.

Ili, prvu godinu studija sam bio podstanar kod obitelji sarajevskih pravoslavaca. Jednog dana, tik nakon što sam se vratio s fakulteta, pozovu me gazda i gazdarica kod sebe – a tamo pun stol.

Iskreno, ni na kraj mi pameti tada koje je godišnje doba – brucoši su se u to vrijeme nerijetko, za račun studija, odricali čak i prava na životne radosti tinejdžera – kamo li pomisao da je sve to priređeno zbog katoličkog Božića. A moji stanodavci, sarajevski pravoslavci, učinili su sve to zbog mene.

Isto sam proživio i za dva tjedna – poziv, pun stol, samo što ja, dijete iz zapadne Hercegovine, nisam imao pojma što bi sada razlog svemu tome mogao biti. Jer, nikada do tada nisam čuo da postoji još jedan Božić – pravoslavni, kamo li, nedaj Bože, i dva Bajrama.

Ali, zato sam se sa svima njima srodio iduće četiri godine jer sam osobno mogao svjedočiti kako ni jednog od njih – a ni Uskrs i Vaskrs – nisu slavili samo vjernici koji pripadaju jednoj konfesiji, nego svi. Nikada u sarajevskoj Katedrali, recimo, na polnoćki za katolički Božić nije bilo više od polovice katolika. Ostatak su činili svi ostali, koji su tamo došli kako bi sa svojim komšijama dijelili njihovu radost – a identično je bilo i za sve ostale velike svece, i katoličke i islamske i pravoslavne.

Danas, međutim, svi zajedno smo svjedoci potpuno suprotna ambijenta. I najiskrenije, ne radi se o promjeni kojom je do mržnje zatrovan običan smrtnik. Ne.

Mali ljudi još uvijek, istina ne kao nekada, participiraju u slavljima svojih susjeda. Ali, mržnjom je zatrovana sfera etnoideologija. Tko je koga u to vrijeme pitao kakve je vjere i nacije? Nitko i nikoga. Svako je bio ono što jeste – i njegovo pravo pod znak pitanja nije dovodio nitko.

GRAĐANI IZ DRUGIH REDOVA

A danas? Na sva ljudska i građanska prava, budimo pošteni, računati možeš samo ako pripadaš etnokorpusu koji je, u prostoru u kojem živiš, većinski. Kao Bošnjak i Hrvat u RS-u, međutim, nemaš pravo tražiti ništa, a građanin drugog reda si u istoj mjeri i u slučaju da si imao nesreću da si se kao Srbin zatekao na prostoru Federacije.

I ne samo to. Građaninom drugog reda si na prostoru Federacije tretiran i u slučaju da se kao Hrvat nalaziš na nominalno većinskim bošnjačkim, odnosno kao Bošnjak na nominalno većinskim hrvatskim prostorima. U svim tim situacijama, gdje više, gdje manje, nemaš pravo na vlastiti jezik, na njegovanje vlastite kulture, na posao, ni na što egzistencijalno važno.

Nažalost, logika isključivosti se ne završava ni na tome. Pravo na život se uskraćuje i pripadnicima vlastitih etniciteta nisu li pravovjerni – nisu li na fonu borbe za bošnjačku, srpsku, hrvatsku stvar, i to po matrici koju su skrojili oni što su na mržnji i sami satkani.

Došlo je, drugim riječima, do totalnog zaokreta u sustavu vrijednosti. Univerzalne vrijednosti su potiskivane – i donekle, zašto ne reći i to, i potisnute – za račun „autentičnih“, hrvatskih, bošnjačkih, srpskih, u svim slučajevima plemenskih, vrijednosti prošlih stoljeća. A onda je i rezultat ono što je jedino moglo biti – da nas se danas u demokratskom svijetu tretira društvom iščašenih vrijednosti. Baš onakvima kakvi, zapravo, i jesmo.

Tekst preuzet s portala INFO RADAR

 

Shortlink: