Recenzija najnovijeg albuma “Majki” – NUSPOJAVE | Mixer portal

Recenzija najnovijeg albuma “Majki” – NUSPOJAVE

 

 

Kakva će ovo biti godina! Jer već u prvom kvartalu objavljeno je nekoliko albuma koji će se sigurno boriti za kritičarsku naklonost – ali i za Porine – u izboru najboljeg rockerskog albuma godine. Friški dugo očekivani album Gorana Bare i Majki „Nuspojave“, prvi nakon sedam godina starog „Teške boje“, apsolutno je jedan od njih. Dapače!

 

Po osobnom sudu možda i najbolji Barin album odnosno krucijalan, pa ako ćete i sudbinski, za nastavak karijere. Sjajne „Teške boje“ su naime zaključile jednu eru logične geneze od punkoidnog ili bazičnog rock iskaza do emocijama natopljenog „southern rocka“ iliti osebujnog Barinog rhythm and blues/blues melanža. Zacijelo zasićen starim materijalom Majki kojeg je željela koncertna publika i ispražnjenih „žanrovskih“ autorskih baterija, Bare se okrenuo zvukovnici i nadahnuću u krautrocku (iliti industrialu, kako ga je sam nazivao) kanivši temeljito redizajnirati zvuk Majki s naglaskom na sveprisutnim sintovima. No srećom zahvaljujući možda najviše basisti i producentu Mariu Rašiću – koji na novom albumom s Barom supotpisuje i aranžmane – ishodišna je ideja oplemenjena, ajmo to tako reći, „klasičnim instrumentarijem“ odnosno svirkom sjajnog benda u kojem su odličan gitarist Kruno Domaćinović, orguljaš Valjka Bero Blažević, basist Rašić, bubnjar Alen Tibljaš te „Katica za sve“ pedal steel gitarist Davor Rodik. Kemija tog čudesnog benda bila je očita već na lanjskom koncertu u studenome u „Saxu“ gdje se prvi put mogao ćuti novi materijal i uživati u fantastičnom spoju emocionalne vokalne izvedbe i jedinstvene mješavine Delta bluesa, krautrocka ogrnutog psihodelijom, mrva industriala i paklenog rocka s ubojitim riffovima te u čarobnoj zvukovnici kojoj su svježinu jamčili čvrti riffovi i „nadrealne“ klavijature, slide-gitara ili pak pedal-steel sviran uz korištenje raznih pedala…

 


Sve je to pokazala već prva stvar novog albuma „Ljubav krvari“ s mantričkim ritmom i Barom kao morrisonovskim šamanom koji provodi – i u tekstu i izvedbi tako očit – egzorcist osobnih demona iznad klavijatura i reskih, moćnih uleta gitare i fluidnih psihodelijom obojenih sola. Početak broja je „mračan“ poput Metallice ili Black Sabbatha s ranih albuma; lucidno se zbrajaju „rovanje“ gitare i krautrockerske klavijature te Berin električni klavir a la Manzarek a cijela struktura skladbe koja se kotrlja kao epske teme Doorsa (s onim iznenadnim krešendima na tragu „The Enda“ ili „When The Music's Over“) istovremeno je i poznata i vraški originalna.

 


U „To nije igra“ zacijelo se ćuti trag recentnijih albuma Davida Bowiea no „stare uši“ prepoznaju još kopči, možda i očiglednijih. Kad bih ga morao smještati u žanrovsku ladicu, rekao bih – neo-krautrockerski biser (možda i na tragu Fausta s početka 4. albuma) sa vraški zanimljivom bojom basa (fraza-riff me podsjeća na „Get Ready“ što mi je baš odličan, slučajan ili namjeran, modificirani citat)i uletima gitare, dobrim back-vokalima… Tu su i Iron Butterfly i famozna „In-a-gadda-da-vida“ (1968.) – bez njihovih pištećih orgulja – bas figura (koja zapravo anticipira metal) i gitarski psihodelični „košmarni“ solo. Upečatljivi pozadinski vokali su pak baština „Sympathy For The Devil“.

 

Ovo napominjem zato jer se u temi svakako može pronaći kopča između „starog“ i „novog“ koja sigurno poništava tezu o presudnoj ulozi „Blackstara“ na novi zvuk Majki. Pače, kad bi se tražile poveznice našao bi ih i u PJ Harvey koja je – s gitarama i bez naglašene elektronike – imala slično postavljen agresivniji zvuk istih korijena. Najkraće rečeno : sjajan broj koji – s eksplozivnim gitarskim solom u završnici – mora biti koncertni vrhunac. Ili barem jedan od njih.

 


„Osvijesti me“ je novo remek djelo. Svim spomenutim „utjecajima“ ili nekim mogućim poveznicama dodajem i Birthday Party kad su na tragu bluesa jer i ovo je staro/novi bluesom natopljen Bare. „Mračne“ gitare su istovremeno i starinske i moderne a sam broj logična kopča između „starog“ i „novog“. Točnije starog bluesa Majki „križanog“ s krautrockerskim feelingom i mračnom psihodelijom. „Skarabej go-go“ je na prvu iznenađenje jer ga otvara zanimljiv diskoidni bas no tema više baca na LCD Soundsystem nego na disco a dodaci psihodelije i gitarski zvuk savršeni su kontrapunkt basu i ponavljajućoj frazi (koja u osnovi ima i nešto, posebice u klavijaturama, od soul-funka Staxa i južnjačkog bluesa) dok je B-fraza čisti klasični Bare. Naravno, opet su gitarske vožnje odlične. Baš kao i Bare. Što čini da vam sedmominutni broj protutnji u trenu kao kakav hitoidni singl.

 


„Dobri anđeo te noći je pao“ naklon je prema južnjačkom bluesu a Berine „južnjačke“ klavijature na trenutke s primislima na „biserne zvuke“ Raya Manzareka opet su sparene s robusnim gitarskim zvukom mračne „sudbinske distorzije“. „I dok pleše sama s kišom“ – stari broj s tekstom Lidije Bajuk objavljen prije deset godina na albumu „Srce“ – bljesnuo je u novom ruhu. Kao rasni Barin blues s mrvama industriala i krautrocka koji sjajno pristaje emocionalnoj nježnoj baladi „za rezanje vena“. Album zaključuje sjajna „Zašto“, četverominutni najkraći broj na albumu. Uvod na trasi industriala/krautrocka se zapravo provlači poput „file rougea“ cijelom temom s gugutavim basom i klavirom. Prije nego li bljesne još jedan izniman gitarski solo. Onako – „po starinski“: jecajući i zavijajući.

 


„Nuspojave“ su – evo zaključne dijagnoze – sjajan album. No zacijelo neće učiniti „posao“ kao „Teške boje“. Zbog svoje slojevitosti ali i činjenice da skladbe od šest, sedam ili osam minuta baš za vrtnju na formatiranim radijskim programima. No ništa zato jer ovo je album za slušanje i uživanje. Posebice kad se pojavi (a uskoro će) i na vinilu! Stoga i Bari i Majkama – naklon do poda.

 

Izvor: Slobodna Dalmacija, autor: Zlatko Gall

Shortlink: