Nikolaidis: Bijeda malih naroda | Mixer portal

Nikolaidis: Bijeda malih naroda

Rezultat slika za bijeda

To što nisam na fejsbuku nema veze sa Cambridge Analyticom niti sa bilo kojim drugim skandalom koji će u budućnosti biti vezan za Zuckerbergov debilni proizvod. Takva sam fela: ne volim da mi niko viri u tanjir, a kamoli u glavu.

Javilo mi je da se na fejsbuku ovih dana vodila zanimljiva rasprava o porijeklu naših vrsta. Aleksandra Glovacki je okačila naslov koji je objavio Sandžak Press: „Bošnjaci najstariji narod na Balkanu“. Uz to su postavjeni i naslovi drugih medija, koji su nas obavijestili da su „Hrvati – najstariji narod u Evropi“, kao i da su „Srbi najstariji narod na svetu“.

Za nas koji smo u škole išli za vrijeme komunizma, istorija nije bila osobito teška nauka.

Naša era počinjala je narodnooslobodilačkim ustankom. Prije naše ere postojala je povijest Komunističke partije Jugoslavije, čiji se najslavniji trenutak zbio onda kada je Tito rekao da priznaje samo sud svoje partije. Tu su bila i apokrifna evanđelja: na primjer „Knjiga o Titu“ Franca Bevka, iz koje je najpoznatija epizoda ona o svinjskoj glavi koju su roditelji skrili od djece, no mali Joža je skuvao i podijelio gladnoj braći i sestrama. Oni su dobili proliv, Joža batine, no drugo je bitno – već tada je Tito pokazao osobine lidera. Doživotni predsjednici, kao Tito i Milo Đukanović, talenat pokažu rano, kao balerine – do pete godine, najdalje.

Još se čeka na lokalnog Homera

Naravno, bilo je istorije i prije KPJ – ali ona, prosto, nije bila bitna. Znali smo mi, naravno, i za Austro-Ugarsku, i za Tursku, i za druga kraljevstva i carstva, pa i za seobu Slovena… Prava bitka mladih istoričara vodila se, međutim, na takmičenju „Titovim stazama revolucije“, u kojem sam, nakon višemjesečnih priprema sa babom Jelenom, više puta bio školski, jednom, mislim, i opštinski (ovo uzmite ne sa zrnom, nego sa šleperom soli), no nikada gradski pobjednik.

A onda je, što bi rekao Neil Young „out of the blue (and into the black)“, Kosovski boj postao važniji od svih proleterskih ofanziva. Isprva je to bilo čudno – na Kosovu su naši zijanili, a mi smo bili naučeni da slavimo pobjede. Kosovski je poraz, dakako, protumačen kao moralna pobjeda. A „moralne“ su pobjede, naučićemo u posljednjoj deceniji XX vijeka, bile pogonsko gorivo i legitimacija svinjarija koje nisu bile tek nacionalne tragedije, neko i poraz čovječnosti.

Narativ o Kosovskom boju je, dakako, varijacija narativa o Termopilima. Hrabri branioci (tamo Grci, ‘vamo Srbi), višestruko brojnija vojska moćnog carstva (tamo Perzija, ‘vamo Turska), figura izdajnika (tamo Ephialtes, ‘vamo Vuk Branković)… Svo ovdašnje guslanje, uključujući i ovdašnji magnum opus „govorenja iz glave cijelog naroda“ je tek dva milenijuma okašnjela, retardirana varijacija Homera – pa šta?

Lokalna varijanta Homera je odradila svoje – na lokalnog Platona još se čeka. Pjevanje je tu a, daće Bog i sreća junačka, biće i mišljenja.

Gusle je teže slušati, nego napraviti

Biće da nešto nije u redu sa mnom. Termopili me diraju taman koliko i Kosovo: nešto manje od muve koja na mene sleti u avgustu, dok pijem kafu u vrtu. Zamahnem/odmahnem rukom da to otjeram od sebe – i to je sve. Znam kako se uživa u dobrom single maltu, znam zašto mi heavy  peated maltovi gode više od slakastih, voćnih Spayside maltova. Kao što znam i da su Metaxa i uzo sredstva za mučenje zarobljenika. Znam zašto ujutro uživam u dobroj luli, a uveče u dobroj cigari. Znam kad mi treba Trakl, a kad Sebald. Ali kako se užitak crpi iz nacionalne istorije – o tome vam ne znam reći ništa. Ne znam kako se to čovjek zavali u fotelju, kaže sebi: „mi smo stari narod, koji je dao toliko velikih ljudi, izgradio velike gradove i vodio velike bitke“ a onda uzdahne od meraka. Znam zašto se kaže: sad bi mi leglo deset ćevapa s kajmakom i dvije krigle piva, ali mom umu izmiče kako nekome nakon par piva može leći hit iz Kosovskog ciklusa u izvođenju narodnog guslara Vukojice Sandića. Neko mi je rekao da je Popaj iz „Perpera“ i „Books of knjige“ autor rečenice: „Gusle su jedini instrument koji je teže slušat’ nego napravit'“. Ako nije, ispričavam se. Užitak u ironiji i sarkazmu mi je poznat, no užitak u nacionalnoj mitologiji još nisam otkrio.

Ne znam kako se dolazi do zaključka da sam ja, kao čovjek sa grčkim prezimenom, nasljednik Leonidasove hrabrosti ili Aristotelovog uma. Ne znam kako se dolazi do zaključka da je narod, zato što je star, u pravu. Ne znam kako narod uopšte može biti u pravu. Ne znam kako krivica može biti kolektivna. Ne znam kako Makedonci merače dok gledaju spomenike Aleksandru i Filipu na trgu u Skoplju, ali vam mogu reći da na tom trgu ima odličan mađarski restoran.

Kolektivni identitet će, pretpostavljam, za mene i ostati misterija. Parola „sve za srpstvo/hrvatstvo/bošnjaštvo/grčstvo, srpstvo/hrvatstvo/bošnjaštvo/grčstvo nizašta“ je po mom sudu idiotska, a u idiotizmu ne uživam – idiotizam me iritira.

Živjeti u gomili znači biti mrtav

Ne znam kako se govori u ime cijelog naroda. Nadam se, međutim, da sam ponekad, rijetko, uspio reći nešto u svoje ime. Ne samo da ne znam ko smo „mi“, nego neprekidno pokušavam shvatiti ko sam ja. „Oni“ za mene nisu ni Srbi, ni Crnogorci, ni Hrvati ni Bošnjaci, nego svi ljudi. Ovo, unutra, to sam, može biti, ja. Ono spolja, to je svijet i svi drugi. Neke od tih drugih volim, neki me iritiraju, neke bih zagrlio, neke radije ne bih sreo. Ne želim ništa njihovo. Nemam ništa što bi njima moglo trebati. Neki ljudi skupljaju sličice, neki su metalci, neki vehabije, neki šetaju obučeni kao likovi iz mangi, neki se udružuju u narode i pjevaju u horu. Ja mislim i govorim samo u jednini. Jedan je dovoljno, jedan je previše. Jedan je nešto. Mnoštvo je ništa.

Čitajući Benjaminovu „Jednosmjernu ulicu“ saznao sam da je „Ad plures ire“, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti. Živjeti u gomili znači biti mrtav.

Mrtvi se neprekidno, naročito kada naume ubijati, pozivaju na mrtve. Što se mene tiče: „neka mrtvi pokopaju svoje mrtve“.

IZVOR

Shortlink: