Dežulović: Što je krivo rekao Aleksandar Vučić? | Mixer portal

Dežulović: Što je krivo rekao Aleksandar Vučić?

Ako se složimo da je Velika Srbija u svojoj suštini prostor u kojemu novinari, vlast i opozicija otvoreno rehabilitiraju zločinačku ideologiju iz Drugog svjetskog rata, a oficiri prizivaju vojnu upravu i čizmu u zube, i kojemu su prognane manjine same krive što su im spaljene kuće, što je onda krivo rekao Vučić?

Ništa više nema od vesti u Krajini, kao da je to inostranstvo, kao da je to u Hrvatskoj. E, neće moći! Nikada srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska. Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! Ukoliko srpski radikali pobede i poraze predsednika Srbije, vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, i tu odstupanja biti neće!’

Rekao je to – valja ponoviti i pamtiti – Aleksandar Vučić u svome sad već čuvenom govoru u Glini proljeća 1995.: valja to ponavljati i pamtiti, jer mlađahni je četnički radikal na koncu zaista pobijedio, pa sastavio vladu, a potom i sam postao srpski predsjednik. A onda, dvadesetak godina stariji i mudriji, promijenio dlaku i kao koncilijantni, moderni europski političar ukazao se usred Hrvatske, pa još i usred srpske Krajini, sa sve diplomatskim pasošem i hrvatskim policijskim osiguranjem, baš kao da se Banija nekako vratila ‘nazad u Hrvatsku’, a Krajina iznenada postala ‘inostranstvo’. I otamo mrtav-hladan izgovorio, citiram, ‘nikada u govoru u Glini nisam spomenuo Veliku Srbiju’, kraj citata.

Sva je sreća tako na kraju ispala da još ima Hrvata koji pamte, i koji se nisu dali impresionirati Vučićevim skupim odijelom od janjeće kože i njegovom europejskom strategijom zaborava, po kojoj bi nas u zajednicu pomirenih naroda trebali voditi isti oni što su nas devedesetih huškali.

‘Je li govor mržnje kada Aleksandar Vučić kaže da ‘za jednog ubijenog Srbina treba ubiti 100 muslimana’, ili je govor mržnje kada u Bujici na to podsjetimo javnost?’ vulkanskim se bijesom tako javno zapitao ugledni hrvatski novinar Velimir Bujanec, do jučer dragi prijatelj i rado viđeni gost Vučićeve domaćice Kolinde Grabar-Kitarović, danas živa hrvatska savjest nemilosrdne memorije. ‘Zar zaista netko misli da smo zaboravili što znače njegove izjave o granici Virovitica – Karlovac – Karlobag? U naš glavni grad sutra dolazi čisto zlo, a mi koji na to upozoravamo govorimo jezikom dobra.’

Može li, naime, ‘čisto zlo’ govoriti ‘jezikom dobra’? Naravno da ne može. Ponavljamo i pamtimo. ‘Jasno je za kakvo se rješenje ‘srpskog pitanja’ zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih pokrstiti, a trećinu – zločince – poubijati!’ tih je davnih devedesetih, jedva koji mjesec prije nego što će u Glinu stići tada nepoznati mlađahni četnik Aleksandar Vučić, u Globusu govorio tada nepoznati mlađahni ustaša Velimir Bujanec. Je li dakle govor mržnje kada Bujanec tih slavnih dana ‘voli ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše: Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji’, ili je govor mržnje kada kaže: ‘Ja još dodajem: Jasenovac između’? Je li, eto, govor mržnje kad Bujanec u ono vrijeme objašnjava kako ‘misli na Jasenovac kao simbol, mjesto gdje će završiti svi protivnici hrvatske države’? Ili je govor mržnje kada, kako ono, ‘na to podsjetimo javnost’?

Ispada, kako vidimo, dosta nezgodno kada na Vučićevu zločinačku retoriku iz devedesetih ‘javnost podsjećaju’ zaštićeni svjedoci vremena. Lijep primjer je iznenada uskrsli Anto Đapić, danas predsjednik nečega što se zove DESNO, Demokratski savez nacionalne obnove: ‘Zna se koja je Vučićeva politička platforma, čovjek se ne mijenja samo tako… Ljudi mijenjaju taktiku, ali svjetonazor baš i ne. Vučić se milimetra nije odmaknuo od svog sna o ‘Velikoj Srbiji’. Bio je desna ruka Vojislava Šešelja i apsorbirao je njegovu političku filozofiju koju i danas nastavlja, samo u rukavicama.’

Teško se, naime, sporiti s tezama kako se ‘čovjek ne mijenja samo tako’ i kako ‘ljudi mijenjaju taktiku, ali svjetonazor baš i ne’. O promjenjivoj taktici i nepromjenjivom svjetonazoru Anto Đapić, jebiga, zna sve: onih dana kad je Vučić po Glini mjerio Veliku Srbiju, Đapić je kao predsjednik HSP-a uzdignutom desnicom pod Poglavnikovom slikom mjerio kukuruz, pa za saborskom govornicom javno govorio kako je ‘i jedan Srbin u Saboru previše’.

Sve o tome zna, recimo, i nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović, koji je u znak protesta pred dolazak Aleksandra Vučića predsjedniku Sabora predao spisak Hrvata pobijenih u Beogradu 1945. ‘Pošto dolazi mister Vučić, predat ću ovim našim ljudima iza mene spisak Hrvata poubijanih od antifašista u Beogradu nakon ulaska Crvene armije’, izjavio je Glasnović, ostavivši pomalo nejasnim što točno u taktici i metodama sovjetske vojne uprave smeta čovjeku koji ne samo da je tih devedesetih kao brigadir Hrvatske vojske javno izjavljivao kako ‘ovdje demokracija i nije potrebna, nego vojna uprava i čizma u zube’, već to govori do dana današnjeg.

Kome se, na primjer, čudi glasnogovornik hrvatskih branitelja, notorni Mladen Pavković, kada za Aleksandra Vučića kaže kako se ‘radi o čovjeku koji manje-više za svoje osobne interese neprestano muti kašu i svađa Hrvate i Srbe, odnosno raspiruje nacionalističku mržnju’? Čemu se čudi začuđeni Pavković kada je tih dana – dok je Vučić po Glini ‘raspirivao nacionalističku mržnju’ i ‘svađao Hrvate i Srbe’ – i sam govorio kako će ‘Srbi, nažalost, ostati Srbi i poslije ovog rata’?

Dobro, Bujanec, Đapić, Glasnović ili Pavković su – kako ono reče gospođa Grabar-Kitarović – ‘marginalci’, pa da vidimo što govori tadašnji hadezeovski establišment, čuvari izvorne Tuđmanove baštine. Recimo Andrija Hebrang, u ono vrijeme potpredsjednik Vlade, koji je u HTV-ovoj emisiji Otvoreno ovih dana ponavljao kako je ‘predsjednik Vučić posljednja osoba s kojom bi trebalo razgovarati o pomirenju’. ‘Odnos Srbije i Hrvatske ne može se uspoređivati s Francuskom i Njemačkom, koje su nakon Drugog svjetskog rata ostvarile pomirbu, ali tek nakon što se Njemačka ispričala Francuskoj’, rekao je tako Andrija Hebrang, isti onaj Andrija Hebrang koji je onih davnih devedesetih, dok je Vučić bauljao i baljezgao po Krajini, nacističkog ratnog zločinca i zapovjednika jasenovačkog logora Dinka Šakića javno pravdao službenom hadezeovskom tezom po kojoj je Šakića samo malo, citiram, ‘ponijela povijesna dimenzija stvaranja hrvatske države’, završen citat.

U pravu je stoga drugi jedan svjedok toga vremena, legendarni komentator Večernjeg lista Milan Ivkošić, koji je mudro zaključio kako bi ‘za Hrvate, hrvatsku politiku i hrvatsku javnost bilo najbolje da Vučića uljudno dočekaju, i uopće se ne osvrću na izjave srbijanskih političara i pisanje njihovih medija, jer ništa u njihovim nezamislivim lažima, pretjerivanjima i apetitima neće moći promijeniti’, i jer su ‘lažljivci i zlikovci najnesretniji kad njihove laži ne odjekuju’. I on, najzad, zna sve o tome: baš istih onih proljetnih dana 1995., dok je današnji predsjednik Srbije iz Gline širio ‘nezamislive laži i pretjerivanja’, Ivkošić je na HTV-u govorio kako se ‘ne treba koristiti neistinama, već hrvatskom istinom’, pa objasnio: ‘Hrvatska je mlada država, te u medijima još nije očvrsnuo obrambeni mehanizam u kojemu se razlikuje što u javnosti treba prešutjeti, a što lagati.’

Najmudriji je tako ispao predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji se othrvao ‘govoru mržnje’ i nakon susreta s predsjednikom Vučićem odletio u Bruxelles, pa otamo koncilijantno poručio kako je njegov stav, ‘što se tiče dijaloga, dobrosusjedstva, suradnje i nuđenja našeg iskustva u europskom procesu Srbiji, vrlo jasan’. I slavnih devedesetih, naime – dok je Vučićeva Europa još bila do linije Karlobag – Karlovac – Virovitica – Plenković je kao mladi pripravnik u Ministarstvu vanjskih poslova imao ‘vrlo jasan stav’ o ‘europskim procesima’: ‘Hrvatska ne treba žuriti u Europsku uniju. Hrvatskoj treba jedno vrijeme da bude suverena.’ Završen citat.

Pa ako je tako – ako se složimo da je Velika Srbija u svojoj suštini prostor u kojemu novinari, vlast i opozicija otvoreno rehabilitiraju zločinačku ideologiju iz Drugog svjetskog rata, a oficiri prizivaju vojnu upravu i čizmu u zube, u kojemu su prognane manjine same krive što su im spaljene kuće, a svaki je njihov predstavnik u parlamentu jedan previše, prostor kojim se raspiruju nacionalistička mržnja, laži i pretjerivanja, pa stoga ne žuri u Europu, nego bi da je još malo suveren – što je onda krivo rekao Aleksandar Vučić, što je točno lagao obećavši hrvatskim Srbima da će živjeti u Velikoj Srbiji?

Preuzeto sa Novosti

Shortlink: