Iz romana “Určevo vreme”: Zimsko računanje radnoga vremena – pod hitno! | Mixer portal

Iz romana “Určevo vreme”: Zimsko računanje radnoga vremena – pod hitno!

ZIMA

Uvijek se to dešava u ovom periodu, kad padaju hladne decembarske kiše i magla se digne između kuća. U glavi mi se zavrati slika prvih školskih dana kada smo se burazer i ja budili ranom zorom uz jutarnju emisiju “Dobro jutro djeco”, koju nam je naš starac na radiju odvrtao do maksimuma tačno u 7 sati i provjeravali da li smo potrpali u glomazne torbetine sve potrebne knjige za taj radni dan.

U kući toplo, a napolju jeza da te uhvati. I koliko god znao da te u školi čekaju drugari sa kojim obožavaš da se družiš, pogotovo na velikom odmoru kada se ispod verande školskog dvorišta igrate ganje sa djevojčicama, nikako ti se ne da zakoračiti na mokru ulicu. Najrađe bi ostao u postalji i prespavao i decembar, i januar, i glupi februar, te se kao medo probudio tek kada stigne proljeće.

Decembar i hladne kiše me uvijek podsjete na vrijeme kada sam prvi put u životu osjećao to glupavo uozbiljavanje života. Zar ima išta gore nego biti primoran da iz rajske atmosfere svoga toplog doma izlaziš na minus da bi obavio obaveze koje su propisali neki levati. I ako baš moraš da ideš u školu, a kasnije posao, zar baš moraš da se budiš u jebenih 7 ili još gore 6 sati ujutro. Pa za koji lijevi k. nekome trebaš u cik zore i to još u decembru.

Zar ljudi ne mogu kolektivno da se dogovore i obaveze pomjere četiri pet sati unaprijed, kada ona jutarnja zima prođe, kada se magla raziđe, kada čak i kiše ledene prestanu padati jer nisu toliko glupe da padaju po cijeli dan. Čak se i kiša zna izorganizovati, čak i ona zna kad treba padati a kada ne treba – to ljudski stvorovi, izgleda, da nikad neće moći.

Taj osjećaj da nešto nije u redu sa organizovanosti društva shvatio sam odmah, čim sam krenuo u školu. Jednom sam na času čak i učitelju rekao kada sam zakasnio pola sekunde na prvi čas koji počinje u bezobraznih osam sati ujutro, da bi bilo mnogo bolje kada bi učitelji učenicima dolazili kući i obavještavali ih šta treba da uče i rade za zadaću. Ovako nas trideset dolazi u školu zbog njega jednoga. Čisto gubljenje dragocjenog vremena.

Brkati učitelj je odgovorio na svoj specifičan način. Povukao me za kosu iznad desnog uha, što sam strašno mrzio. Kasnije, tokom školstvovanja, postao sam najprimjereniji učenik u razredu. Nisam progovarao ni jedne iz čisto pragmatičnog razloga – da me učitelj ne bi vukao za kosu iznad uha. Shvatio sam da je tako tokom cijeloga života, ako hoćeš što manje da imaš nelagodnosti u životu bolje ti je da ne pričaš ono što misliš. Ovu lekciju i nisam najbolje izučio, mada se trudim da baš uvijek i ne kažem sve što mi je na pameti.

Elem, da skratim. Majka mu stara, pa zar ne bi bilo pametno da se uvede zimsko računanje radnoga vremena. Recimo da svi osim policije, vatrogasaca i doktora radni dan započinju u podne. Od 12 do 4 poslije podne zdrav čovjek sve radne obaveze može da obavi. Ustaneš brate slatki u 10 kao svaki normalan svijet, popiješ kafu do 11, a u 12 si već spreman za posao. Pa miša mu njegovoga, ako mogu naši funkcioneri u podne da dolaze na posao zašto ne bi i narod. Kažu da neki ministri čak i ne dolaze na posao, sve obaveze obavljaju od kuće preko inerneta. Šalju direktivne službenicima preko mejla a kad se razbude tamo negdje u česnaest i petnaest odu na službeni ručak s nekim partijskim kolegom ili predstavnicima evropske zajednice.

Ma kažem ja vama, treba uvest zimsko računanje radnoga vremena, nema tu mnogo šta da se palamudi…

Piše: Ernest Bučinski

Shortlink: