INTERVJU SA VELIBOROM ČOLIĆEM: Što sam više ‘Francuz’ to su mi knjige sve više i više ‘naše’ | Mixer portal

INTERVJU SA VELIBOROM ČOLIĆEM: Što sam više ‘Francuz’ to su mi knjige sve više i više ‘naše’

Više od polu života bavi se zanatom koji smatra pomalo uzaludnim – pisanjem. Nekad je pisao na maternjem jeziku a da nas to čini na posuđenom, što je uticalo na sadržinu njegovih dijela. Velibor Čolić (47) prije rata u BiH objavio je dvije knjige te radove publicirao u mnogim književnim časopisima za mlade pisce. Danas su njegove knjige izvorno na francuskom jeziku. Dječak iz Modriče danas živi na zapadu Francuske uz okean, i nakon osamnest godina života izvan domovine ona je tematski sve prisutnija u njegovim djelima.

 Čolić

RAZGOVARALA: Saida Mustajbegović (Izvor: Urban magazin)

Nedavno sam čitala jedan od posljednjih intervju Nikole Tesle. I na koncu života znao je Fausta napamet i smatrao je da je naučnik i pjesnik podjednako važan. Kako Vi na to gledate?

 

– “Svijet je”, napisao je Borges, “nažalost stvaran. A ja sam, nažalost, Borges”.  U Sovjetskom Savezu, znamo, nisu slali matematičare ili fizičare u Sibir, nego  pjesnike. No opet, ima sto načina da budemo glupi i vulgarni i nešto manje,  čini mi se, da bismo bili ‘sabrani’ i pametni. Znanost je, recimo, sve ono što znamo o svijetu koji je nažalost stvaran, a poezija ono sto ne znamo, nego slutimo. Ili, što da ne sanjamo…

 

Zanimanje – pisac. Jeste li prije dvadeset i koju godinu mislili da je to racionalno zanimanje koje roditelji priželjkuju za svoju djecu?

 

– Nije racionalno, naravno… Ovdje u Francuskoj često radim sa mladima, oni to zovu ‘ateliers d'écriture’ (ateljei pisanja) i uvijek im kažem da je ovo čudan i zaludan zanat. Daleko je lakše “napravit” nogometaša nego književnika, slabo tu što može pomoći (ni iskustvo, još manje neko književno znanje) svaki put i za svaku knjigu pisac počinje ispočetka.

 

Francuska književna kritika opisuje vas kao pisca koji ima oštro pero, ima brigu za detalj a uz to piše jednostavnim jezikom. I baš  to ritam-detalj-jezik  je ono što mi se sviđa u vašem pisanju. Pravite li kompromise kada je pisanje u pitanju?

 

– Vjerojatno podsvjesno. Ono što me zanima je priča, jer imam eto ambiciju pisati romane, i forma. Sve što napišem, i to mi je prvi i najvažniji test, pročitam, onako sam za sebe, i iz ‘petnih žila’ naglas. ‘Body and soul’ kako kažu jazzeri, dužina rečenice mora odgovarati dahu… Ako već u sredini rečenice počnemo mucati, uzdisati, tražiti dah – ne valja, treba to izbrisati i početi ponovno. Napisana rečenica je kao kad hodaš, treba stati na svakome zarezu i pogledati iza. Ako smo sve rekli, udarimo točku – jer čini mi se da nema ništa teze u književnome tekstu, valjda je to poznato, od naknadnih pojašnjenja, dojašnjenja i ostalih dodavanja.

 

Muzika – jazz i rock, slikarstvo i kafana imaju posebno mjesto u vašoj književnosti?

 

– To je ranije bilo, dok sam pisao na našemu jeziku. Sad je drukčije, pišem na ‘pozajmljenome’ jeziku. To je neka sasvim druga logika, sve je različito – treba tu biti smiren kao Clint Eastwood – čista glava, bistro oko i naravno čvrsta ruka.

 

Vaše prve knjige objavljene su na našem jeziku. Nakon toga pisali ste romane koji su prevođeni na francuski. Kakav je osjećaj bio čitati prijevod vlastitog romana?

 

– Čudno, naravano. Tekst je tu, ti si ga potpisao, tvoj je…  No imao sam osjećaj kao da čitam po drugi puta, i to u kratkom vremenskom razmaku, istu, no opet različitu,  knjigu.

 

Kako vam sada izgleda ono što se nekada pisali na maternjem jeziku?

 

– Kako drukčije nego mladalački prepotentno, ‘zbrzano’  i ‘zanatski’  tanko… No na svu sreću, tako to i treba. Rijetki su ‘wunderkindi’ u romanu…

 

Koliko ima Bosne u vašim knjigama? I tu vas moram podsjetiti na dio razgovora kojem sam nazočila da što vrijeme više prolazi domovina je sveprisutnija…

 

– Trebala mi je distanca od nekih osamnaest godina i preko 2000 kilometara, trebali su mi neki ‘drukčiji’ francuski pisci – iz Afrike, Južne Amerike – da prvo shvatim, pa onda prihvatim, da netko može – u nedostatku boljeg tu sam ja- ispričati “našu” priču na francuskome jeziku. I što sam više ‘Francuz’  to su mi knjige sve više i više “naše”. Ne znam kako, a i ne tražim objašnjenja, za to.  Proljetos sam ovdje objavio roman (‘Sarajevo omnibus’) kod ‘Gallimarda’ u kojemu je priča o sarajevskome atentatu. Ne malo sam se iznenadio, iako je tema recimo ‘univerzalna’ i tiče se citave Europe, da nitko nije na francuskome jeziku već napisao roman o tome. Dakle, to je to – ponuditi drukčiju, ovoga puta “našu” priču kao što je i drugi nude. Tu je i bogastvu francuske literature, te male ili velike razlike, drukčiji osjećaji spojeni jedinom mogućom sponom – francuskim jezikom.

 

Kada bi zatvorili oči kako bi ste prepoznali domovinu?

 

– Mislim da je danas, uz svu ovu tehniku, “lakše” biti stranac nego ranije. U sekundi možemo pronaći sliku i zvuk, pjesmu i tekst, a sa ovom globalizacijom može se čak i improvizirati nesto od ‘domaće kuhinje’.

 

Kako vam izgleda moderna balkanska književna scena?

 

– Nažalost, slabo poznajem ono što se piše kod nas danas. Mislim da ima talenata, što ne bi bilo, uvijek je bilo,  no malo se knjiga prevodi danas sa naših jezika na francuski. Ponekad, na nekim književnim salonima u Parizu, susretnem, recimo, na Albaharija, ili uradimo jedno lijepo književno veče, Igor Stiks i ja, no malo, skoro ništa, od naših knjiga dođe do ovog mog gradića u Bretanji… C'est la vie.

A bosanska? Činjenica je da imamo nekoliko vrlo cijenjenih pisaca u dijaspori Karahasan, Hemon, Vi…

 

– Sav respekt za moje kolege. No pisci su čudna sorta, svako tu radi, čini mi se, slično kao i ja. Sam. Nisam nikad predstavljao nikoga, tako da imam puno pravo tražiti da me nitko nigdje ne ‘predstavlja’. Nikakva ‘scena’, ništa, sam.

 

Koliko je Kiš uticao na vaše pisanje? Pitam vas jer sam vas imala priliku slušati kako sa zanosom pričate o njemu.

 

– Mislim da je to čitava naša generacija rođenih šezdesetih. ‘Grobnica za Borisa  Davidovića’ je prva SVJETSKA knjiga napisana na našemu jeziku. I to po svemu – temi i formi, bogastvu jezika i majstorskim ‘borgesovskim’ stilom. I to ostaje, uz ‘Kiklopa’ od Ranka Marinkovića, moj najdraži moderni roman napisan na jednom od naših jezika.

 

Radili ste svojevremeno u bilioteci u Strazburu. Imali ste državni posao koji ste napustili. Zašto?

 

– Shvatio sam da je, kako reče jedan francuski šansonjer, “vrijeme ubojica”, i da mi ništa ne može platiti, ili vratiti, tih osam sati dnevno + šest dana tjedno u toj knjižnici. S druge strane s ovim mojim književnim zanatom počeo sam normalno živjeti od ovoga mojega pisanja. U jednom od svojih mnogobrojnih otkaza Bukowski je rekao svome poslodavcu – ‘Dao sam vam najdragocjenije što imam. Vrijeme’.

 

Živite na jugu Francuske uz okean. Šta je sanjao dječak u Modriči, a kasnije mladi kritičar i pisac u Sarajevu?

 

– U stvari živim na kranjem zapadu Francuske, Bretanja. Koju zovu još i ‘Finistere’ , kraj zemlje, Europa se tu završava, s druge strane je New York i ona gospođica sa bakljom. Inače tu je Atlantik. Sveprisutan, često ljut i uzburkan, još češće lijep i zagonetan. Gradić je ribarski, Douarnenez, svaki dan, vidim ih, kuća mi je u luci, odlaze nekamo sa brodicama i vraćaju se sa čudesnim srebrnim ribama i nevjerojatnim školjkama. Ako ima neka zemlja koja nimalo ne podsjeća na Bosnu, to bi moglo biti ovdje…

MIXER PORTAL

Shortlink: