Šta je to – MORAL? | Mixer portal

Šta je to – MORAL?

mmmmtrze

Moral je prema prihvaćenoj definiciji: «skup pravila određenog društva i društvene klase o sadržaju i načinu međusobnih odnosa ljudi i ljudskih zajednica; … te, način mišljenja, duševni život, stav prema životu.[1]»

___________________

PIŠE: Ernest Bučinski
___________________

Prema tome, moral ima svoje dvostruko značenje, a ona se odnose na čovjekovu društvenu aktivnost, tj. društveni život pojedinca prema drugima, i odnos pojedinca prema samome sebi. Dakle, na problem moralnosti možemo stupiti filozofski, sociološki, psihološki itd. Ali kada govorimo o opštosti morala, to jest njegovoj izvornosti, tu nemamo drugoga puta osim filozofskog, jer kao društveni fenomen moral ne može biti i nije jednak u svim ljudskim sredinama.

U slučaju Ničea njegovo mišljenje o ovome problemu moralnosti je ne samo filozofski, nego i metafizički. On je najveći kritičar svoga vremena u pogledu na sistem vrijednosti i moralnosti zapada, a koje je ustoličilo hrišćanstvo. Njegov opus prožima cjelokupnost sistema vrijednosti i moralnosti i odnosi se na univerzalne vrijednossti a ne samo na one koji se tiču jednog dijela civilizacije. Stoga nije se čuditi što je glavni lik njegovo poznatog djela  «Tako je govorio Zaratustra», upravo ovaj istočnjački mudrac, iz kojega i preko kojega filozof proročanski zbori o moralnosti i drugim vrijednostima, uopšte. Ali o tome ćemo u ostatku teksta.

«Moral» je uvijek više od minimalnih zajedničkih normi koje bi jedna, npr. kantovska, etika mogla opravdati. Zbog toga se moralom mogu nametati načini života koji mogu sputavati sam život. Na taj način se ono što je postojeći kulturni model, pretvara u apsolut najčešće podržan «metafizičkim», nadzemaljskim razlozima. U skladu sa opštim usmerenjem protiv metafizike, koje je karakterisalo 19. vijek, Niče se na svaki način trudio da skine taj oreol svetog sa postojećeg.

I Kant je tvrdio da moralni imperativ nalazimo neposredno u sebi kao apriorni zahtev našeg uma koji on strukturom svojom postavlja volji, htijenju. Um kao funkcija, kao moć koja generališe, podvodi pojedinačno pod opšte, ne može a da ne zahtjeva od nas kao voljno-emotivnih bića takve postupke, takva načela djelovanja koja mogu postati opšta, koja sva razumna bića mogu prihvatiti za načelo svoga djelovanja. “Čisti um je sam za sebe praktičan (to jest,  može da pruži normu za djelovanje) i daje čovjeku opšti zakon koji nazivamo moralnim zakonom”[2].

Tamo gde je u filozofiji i usvojenom moralu stajala neka vječna ili samorazumljiva istina, Niče je vidio neku sklonost ili volju za moć, upravo se trudeći da sve svede u zemaljske okvire. Ukoliko nešto nije moglo da se opravda istinom argumenta, Niče je odmah u tome vidio ljudski motiv da se nekim stavom stekne prednost u odnosu na neke druge ljude. Sve je ispoljavanje volje za moći, i to se ne može izbeći – ono što Niče očigledno nije podnosio je zaogrtanje ovih motiva plaštom «viših istina».

U učenjima moralista Niče je primjetio proizvoljnu želju da se mišljenja i želje ujednače, želju koja ne koristi životu i istini jer ne potpomaže stvaranje novih formi života i mišljenja.

Smatrao je da važeći kulturni model Zapada oličen u vrlinama skromnosti, odricanja i suzdržanosti, potiče iz odluke napravljene još u Staroj Grčkoj da se izabere “apolonski” umjesto “dioniskog” kulta. Ovaj “dioniski” (po polubogu Dionisu u grčkoj mitologiji) model je slavio život kao takav, a ne neki njegov nadzemaljski nastavak ili ideal, kao što to čini hrišćanstvo koje je posljedica izbora “apolonskih” vrijednosti. Moderna varijanta starih dioniskih vrijednosti, to je ona danas stalno ponavljanja fraza “disanje pinum plućima”, a koju se Niče trudio da formuliše, treba da bude vodič za prevrednovanje svih vrijednosti, dakle smjernica kojim čovjek treba da ide i ka kojom mora da teži kako bi prevazišao samoga sebe i kao takav postao moralno biće. Moralno biće koje ne da promišlja moralnost i “morališe” zarad lične korisnosti, nego biće koje osjeća moralnost koje se kroz njega probija iz čiste potrebe za njom. Možemo kazati da je to prekretnica u čovjekovom pojmanju sebe kao individue i onih oko njega (društva) iz kojega se volja pretvara u želju za dostizanjem strastvenosti prema iskonskim vrijednostima gdje pojam moralnosti ima isto značenje s pojmom življenje. Ono je u skladu s njim.

Njemački filozof Šopenhauer je zapravo preteča Ničeove filozofije. Šopenhauer je svoju filozofiju takođe stvarao u suprotnosti prema Hegelovoj. Glavna Šopenhauerova knjiga je “Svijet kao volja i predstava” i u njoj se ovaj mislilac bavi tom problematikom. Ako je Hegel smatrao da svime rukovodi Duh, dakle nešto racionalno, Šopenhauer je prvi to negirao. Smatrao je da na fenomene utiče Volja kao iracionalni princip, volja ne za nekom posebnom svrhom, već slijepa volja, koja je jednostavno tu da označi da princip svijeta izmiče našem razumu. Volja je ključ za dokučivanje one nedokučive Kantove stvari po sebi. Pošto je taj princip svijeta iracionalan do njegovog saznanja ne  možemo doći razumom, već intuicijom.

Niče Šopenhauera naziva pesimistom, što znači da se u njegovoj filozofiji ogleda gubljenje vjere da se svet približava racionalnim idealima i da se to dešava po snazi istorijske nužnosti.

Nasuprot svom prethodniku Hegelu koji je u istoriji video napredak, Niče je smatrao da je kretanje istorije kružno. Vreme se kreće kao “vječno vraćanje istog”. Svoju najčuveniju knjigu naslovio je “Tako je govorio Zaratustra”, simbolički pokazavši da ne smatra da su novije istorijske forme samim tim bolje od starijih. U tom izboru naslova vidi se i Ničeova otvorenost za druge, nezapadne kulture, koju su raniji filozofi rijetko pokazivali.

Kada govori o Zapadnoj civilizaciji Niče želi da ukaže u kolikoj mjeri je moderna Evropa skrenula u neke vode koje su daleko od svog izvorišta. A izvorište je Antička Grčka. Govoreći o antičkom ponosu Niče kaže : ”Na m a nedostaje antička obojenost otmenosti, jer našem osećanju nedostaje antički rob. Grk plemenitog porekla nalazio je između svoje visosti i one poslednje niskosti takve ogromne međustupnjeve i takvu daljinu da je roba jedva mogao još jasno videti: čak Platon nije ga više potpuno video.[3]” Ovo je veoma bitna stavka u istoriji zapadne civilizacije jer ukidanje sloboda čovjeka ne bi bila toliko beznačajan čin ako se ne bi obratila pažnja na to da slobodno građanstvo uopšte robove nisu ni tretirali kao ljude. To Niče naziva “ponosom”, ali precipirajući stvar sa našeg današnjeg gledišta ovo bi svakako imalo veze s moralom – to jest nemoralom. Niče  spominjući učenje o jednakosti u tekstu kaže: “Drugačije mi, koji smo naviknuti na učenje o jednakosti ljudi, ako ne i na samu jednakost. Biće koje ne može raspolagati sobom i kome nedostaje dokolica — to našim očima još nikako ne izgleda kao nešto prezrivo, takvog ropskog elementa možda ima suviše svako od nas, prema uslovima našeg društvenog poretka i dektnosti, što se iz osnova razlikuju od onih starih. Grčki filosof išao je kroz život sa tajnim osećanjem da robova ima mnogo više nego što se misli — naime da je svako rob ko nije filosof.[4]» Naravno da Niče kao kritičar društva ovdje ima na umu i licemjerstvo modernog društva, duple standarte. Imajmo na umu da je ovaj filozof čak i proročanski ukazivao na ovaj fenomen savremenog čovječanstva. Ako je znanje istina i sloboda, da li je današnji čovjek koji i nije toliki ljubitelj istine, slobodan ili se i tu radi o nekoj vrsti roba. Roba u svakom smislu te riječi. Pitanje je i da li taj rob može imati svjest o sebi a ako to dovodimo njegovu svijest u pitanje naravno da u pitanje možemo dovesti i savjest – savjest koja bi trebala imati i ima jake spone s moralnosti. Nesavjestan čovjek ne može biti moralan.

Ali šta to čovjeku biva indikator djelovanja ka dobru ili onom lošem, te koji je njegov psihofizički, ili nagonski, pokretač u pravcu dobra ili zla. Niče nas uči da:  “Dobro  počinje – Gde slaba vidljivost očiju ne može više da vidi zao nagon kao takav zbog njegove profinjenosti, tu počinje čovek sa carstvom dobrog, i osećaj da si sada prešao u carstvo dobrog dovodi sve nagone do uzbuđenja, koji zlim nagonima behu ugroženi i ograničeni, kao osećanje sigurnosti, lagodnosti, sklonosti. Dakle: što je bezizražnije oči, utoliko dalje dopire dobro! Stoga večnu vedrinu naroda i dece! Stoga sumornost i lošoj savesti srodnu tugu velikih mislilaca![5]

U djelu Vesela naukoa o svijesti Niče zbori sljedeće: “Svest je poslednji i najdocniji razvitak onog organskog i prema tome i najnedovršeniji i najslabiji. Iz svesnosti potiču bezbrojne omaške, što čine da pre nego što je to potrebno propadaju neka životinja, neki čovek, »zbog sudbine«, kako kaže Homer. Da nije održavajuća povezanost instinkta nadasve mnogo snažnija, da ne služi u celini kao regulator; čovečanstvo bi moralo propasti zbog svojih pogrešnih sudova, zbog svog fantaziranja otvorenih očiju, zbog svoje neosnovamosti i lakovernosti, ukratko baš zbog svoje svesnosti: ili, naprotiv, ove davno više ne bi bilo![6]

O no što čovjeka remeti i kvari njegovo viđenje i pojmanje sebe i drugih jeste zlo, zlo koje se kao i dobro ne može odvojiti od stvarnosi. Šta filozof Niče kaže o pojmu ZLA: “Zlo. Ispitajte život najboljih i najplodnijih ljudi i naroda i pitajte se da li neko drvo, što ponosno treba da raste u visinu, može da se odrekne lošeg vremena i oluja, da li spoljašnja nenaklonost i otpori, da li neke vrste mržnje, ljubomore, svojeglavosti, sumnjičavosti, okrutnosti, lakomosti i nasilnost ne spadaju među ponovljene okolnosti, bez kojih teško da je moguć neki veliki rast čak u vrlini? Otrov od kojeg slabija priroda propada, za jakog je jačanje — on ga i ne naziva otrovom.[7]

Zapravo, ovo kazivanje je slično onoj narodnoj poslovici “Što te ne ubije ojača te!”, a radi se o tome da u čovjeku postoji više priroda, koje su svaka na svoj način prilagodive stvarnosti, odnosno životu. U djelu “Geneologija morala” Niče će upravo govoriti o pojmovima dobra i zla, kao pojmovima koje imaju jednakost sa pojmom moralno i nemoralno.


[1] B. Klaić, Riječnik stranih riječi, Zagreb 1989.

[2] Imanuel Kant, Kritika praktičnog uma, BIGZ – Beograd 1971., str. 44

[3] F. Niče, «Vesela nauka», Grafos – Beograd 1982. str 55.

[4] Isto, str 56.

[5] F. Nietzche, Vesela nauka str. 80

[6] Isto str. 49.

[7] Isto str. 56.

Shortlink: